Zoran Petković

Rođen 1952. u Čačku, živi u Srbiji, ali time nije mentalno ograničen. Opsesivni kreativac opšteg usmerenja - muzika, stihoklepine, karikature, aforizmi... Decenijama uzaludno juriša na vetrenjače ljudske gluposti, nezavisno od njihovog porekla, popularnosti ili rasprostranjenosti. Rane koje pri tom nastaju, leči tradicionalnim narodnim medikamentima (točenim ili flaširanim), koje ujedno i koristi kao rastvarač za crnpurastu boju svoga humora.

Vlasti u Prištini su uporne - Zajednica srpskih opština neće se formirati sve dok Srbi ne podignu spomenik Černobil Klintonu.

Ono što su vladari pokupili iz osnova ovčarstva i primenili na svoje podanike je upravo tehnologija vladanja.

Stado ovaca koje od svoje ranjivosti brani vučijim arlaukanjem okuplja se ovih dana da ponovi svoj pohod iz devedesetih.

Gde su granice ljudske reči i ograničenja slobode govora? Da li je to carinska rampa na razmeđi laži i istine?

A, možda su se neke žute patkice ugnjezdile u njegove upravne odbore i direktorske funkcije? Ne, nikako! Ako su nekada i gakale o demokratiji, niške aerodromske patkice su na vreme preletele u Es-En-Esesovske patriotske (evropski bezalternativne) orlove.

Balavo prepucavanje o dužini "one stvari", tako karakteristično za adolescente, alkose, džibere i ostale frustrirane nosioce međunožnih visuljaka, ovih dana dobilo je dizanje (lat. "erectio") na nivo visoke nacionalne politike.

Parola “Srbija se savijati neće” postala je, posle višedecenijskog trljanja o svakodnevicu, samo krpa kojom se glancaju cipele pred odlazak u Brisel i maramica za brisanje krokodilskih suza sa obraza koji je davno izgubljen.

Najpre, da se ne lažemo, ovo nisu bili samo beogradski izbori. Ovo je bio svenarodni referendum (istina samo na teritoriji prestonice) za ili protiv Vučića.

Zato, hajde da podignemo malo poklopac i zagrebemo malo po usmrdelim i zagorelim ostacima onoga što se kuvalo u prošlosti.

Pages