Zoran Petković

Rođen 1952. u Čačku, živi u Srbiji, ali time nije mentalno ograničen. Opsesivni kreativac opšteg usmerenja - muzika, stihoklepine, karikature, aforizmi... Decenijama uzaludno juriša na vetrenjače ljudske gluposti, nezavisno od njihovog porekla, popularnosti ili rasprostranjenosti. Rane koje pri tom nastaju, leči tradicionalnim narodnim medikamentima (točenim ili flaširanim), koje ujedno i koristi kao rastvarač za crnpurastu boju svoga humora.

- E, bate, sećaš se ono letos kada je Grčki narod izašao na ulice i bunio se protiv požara i protivustavnih vatrogasnih mera?
- A?
- Uh, izvini, zeznuo sam se… Nije Grčka nego Francuska i nisu protivpožarne mere nego epidemiološke…

Ne znam zašto, ali nedavni događaji u (bliskoj nam) Crnoj Gori i (dalekobilo) Avganistanu me podsetiše na seriju „Igra prestola“. Znate ono mrčkanje bajki i perverzija, gde se u izmišljenim zemljama vladari malo igraju politike, malo erogenim zonama, a najviše glavama podanika. I mada su u Crnoj Gori krvna osveta, plemensko društvo i trampa stoke za nevestu odavno izumrli, odnos vladara i podanika ostao je isti – i tamo gde je goli ženski nos bezobrazni deo tela, i ovde gde je bezobrazluk vladara postao deo folklora.

Ono što ostaje je upravo mentalitet. Da, taj naš, srpski… Ako smo pre 600 godina išli na Kosovo ubeđeni da nam jedan Obilić garantuje zlato u vojničkom višeboju, ako smo pre 80 godina radije poslušno išli u Jasenovac nego buntovnički u šumu, i ako je za formiranje naše traktorske kolone u „Oluji“ bio presudan glas nekog lažnog Sarape na nacionalnoj frekvenciji radio Knina... Uh! Onda ispada da naš nacionalni mentalitet zahteva debelo štelovanje. Ili žestoki, novakovski trening.

Kako je klan koji diluje praškaste materije koje utiču na mozak narkomana postao glavni suparnik klanu koji diluje „opijum za mase“ o nepogrešivom, svemoćnom i nesmenjivom vođi?

– Hurle! – do tada blagi glas profesora neparne metrike naoštren povređenom sujetom odjeknuo je kabinetom za Klasičnu poeziju Više škole pesničkih veština u Neolitaniji. – Gde blude tvoje misli, o nesrećni dečače, dok ja pokušavam da u vaše duše usadim sposobnost pretakanja viđenog u rečeno?

– Tražim reč kojoj će svaki smisao biti nedostojan lepote zvuka!

- Tebra, oš‘ se kandiduješ za precednika?

- Ne mogu, brate, povredio sam mišić na karate. A i džaba, Kristijan ne izlazi iz teretanu, a Palma se natovio 30 kila, nemoš ga pomeriš zbager

Šest meseci od razmeđe dva milenijuma, na proslavi osamdesetdvoogodišnjice mature Više škole pesničkih veština u Neolitaniji, okupilo se stotinak razdraganih prijatelja.

Sudeći po (Žikinim) šarenicama naslovnih strana toaletnog papira koji se štampa i prodaje na trafikama, proteklu nedelju obeležile su 2 stvari:

Priznajem, na društvene nauke često sam gledao kao na nekakvu nadrinauku! Kao nešto između astrologije i hiromantije, nešto daleko ispod matematike, biologije, hemije i fizike. Možda zbog toga što mi je bilo normalno da 2+2 uvek daju 4, dok je za istoriju važilo „da je pišu pobednici“ (a falsifikuju gubitnici).

Mada to često govorim, nije na odmet da ponovim: demokratija je sistem u kome lažovi vladaju naivnima. Ujedno, to je i jedini sistem u kome prevareni lako mogu da isprave svoju grešku. Zato odnos između političara i birača često podseća na odnos pohotnog delije i naivne i nevine šiparice. Naravno, pre pravog odnosa (latinski coitus) predigra u kojoj muške laži vlaže ženska očekivanja (tzv. udvaranje) može prilično da potraje. U politici to se zove „predizborna kampanja“, u muško-ženskim igrarijama to mu dođe „muvanje“.

Pages