Zoran Škiljević

Zoran Škiljević (Beograd, 1962), romansijer i pripovedač.
Objavio: Happening, kratke priče, 2014. Vrata podzemnih voda, roman, 2015. O ljubavi i još koječemu, kratke priče,  2016. Nojeva barka, roman, 2017. Do obala Goe, roman, 2018.

Tog jutra Marija uz kaficu, nevoljno priznade Robertu kako je juče bio u pravu, coknu ga u nosić i odjuri u redakciju.

Ostade Roberto sâm sa svojim mislima.

Bolje da poradim još malo na mom prvencu, dok imam inspiraciju. A ona glavuckova ludača neka izvine, kad je čekala do sad, neka sačeka još malo!

Marija i Roberto su sa posebnim uzbuđenjem pratili dešavanja u gradu, gledajući čas jednu, čas drugu TV stanicu, da im nešto važno ne promakne.

– Ovako nešto ima samo kod nas – reče Marija, vidno uzbuđena što se njena emisija neočekivano našla u žiži današnjih zbivanja.

– Ljubavi, džaba si se polomila da dokažeš lopovluk bratije na vlasti – nadovezao se Roberto. – Ti mangupi će opet da se izmigolje pravdi, videćeš.

Stadion je bio pun, atmosfera uzavrela; rival koji danas ostvari pobedu, postaće jesenji šampion. U prvi program emiratske televizije upravo se uključio reporter sa lica mesta:

– Dragi gledaoci, kao što vidite naš najveći stadion ispunjen je do poslednjeg mesta. Dok navijači čekaju da fudbaleri istrče na teren, pevaju se navijačke himne, čuju se trube i bubnjevi, odjekuju petarde...

Međutim, ono što se od ranog jutra dešavalo u prostorijama fudbalskog saveza – bila je najstrožije čuvana tajna.

Evropa je precizan, dobro uhodan, brutalno pragmatičan mehanizam. Ne priznaje cinculiranje, izvoljevanje, oklevanje i odugovlačenje u državnim poslovima, i ako hoćete da postanete deo te elite nacija, onda nema zezanja, nego, gospodo draga, zasučite rukave i pokažite rezultate.

A sutra ujutro, pošto je Mariju ispratio na posao, Roberto je seo za računar, i pre nego što će se posvetiti pisanju, pogledao najnovije vesti na internetu.

Imao je šta da pročita.

Sedam dana nije ništa, senka paučine, ni sedam godina ovakvog leškarenja i zujanja po internetu ne bi mu bilo doboljno da zaboravi na  nepravdu koju je doživeo od kolega.  Batine sam im oprostio, nepravdu ne!

Samo što je to pomislio, Marija je utrčala u stan. Pogledao je na sat, i uhvatio se za glavu. Nije mogao čudom da se načudi da je već prošlo pet, a on čitav dan nije napisao ni retka. Marija je još sa vrata počela da sikće, što joj inače nije bio običaj.

Sutradan će Roberta biti pune novine, a neće ga štedeti ni elektronski mediji. I svi će vrteti istu priču, kako je neki pisac anonimus, zamerivši se svojim kolegama, dobio batine na dva različita skupa, sazvana istim povodom! Sve je tačno i precizno bilo zabeleženo, slike ne lažu. Da li je taj pisac anonimus bio i na jednom i na drugom skupu, jeste, da li je iz istog razloga zaslužio batine, jeste, da li je dobio batine od kolega, jeste. I što je ta priča delovala ubedljivije, to je čitaocima više bilo sumnjivo.

Onih hiljadu sefova još je skupljalo prašinu u magacinima Darijevog „Čelik Co“, a poradi njih se podigla velika buka tamo gde se to najmanje moglo očekivati: u udruženjima pisaca. Umesto da blistaju od sreće, neki od njih imaće čast da njihova dela budu čuvana u tim skalamerijama od neprobojnog čelika kao da su svete knjige, oni su imali mali milion primedbi. Znate već kakva su pisci zanovetala. A najviše su zvocali na kriterijume za odabir knjiga, propisane onom famoznom uredbom.

Dve sedmice kasnije, jednog popodneva, zakazan je hitan neformalan sastanak državnog vrha. Na brzu brzinu trebalo je pozvati ministre, njihove savetnike i državne sekretare, i čik da neko od njih ne dođe na poziv gospodina Vrhovnog.

Vest o novoj Vladinoj uredbi, u prvi mah, prošla je prilično nezapaženo. Mediji su je propratili sa svega nekoliko komentara, kao i obično kad su potezi vlasti u pitanju, malicioznih i zluradih.

Pages