Ilegalni imigrant
Foto: 
Charles Rodstrom

Ilegalni imigrant

Otvaram poštansko sanduče pre nekoliko dana i na mene pada gomila pošte. “Šta je, bre, ovo, pa nije kampanja za izbore valjda, a da ja nisam obaveštena?“ Koliko znam, nije Nova godina u septembru, nije mi rođendan a ni imendan. Odakle ovoliko čestitki?

Otvaram prvu: čestitka iz Elektroprivrede Srbije, malo nespretno napisana, nešto kao: Urgentna opomena, sa nekakvim nizom stavki i šestocifrenim, boldovanim brojem na kraju. Unapred obračunata kamata za račun od prošlog meseca, ha! Lole jedne, dosetili su se da neću platiti na vreme, sve su predvideli. Inače, vrlo fin i kvalitetan papir, sa dvobojnim, svedenim logoom EPS-a u zaglavlju. Ta, niste morali, ali, hvala vam što ste me obavestili da je prošao petnaesti. Možda ću i platu da tražim, mada je realno, ni ne zaslužujem. Šta sam ja to radila, ako je prodaja opala za 36,88% u odnosu na prethodni mesec i 56,36% u odnosu na isti period prošle godine? Svinjarija!

Čestitka od Infostana je lešpe, tirkizne boje, ali sa uvredljivim aneksom računa – opomena pred utuženje! Pa nećemo valjda da pravimo skandal oko ekološke zaštite i održavanja groblja – te usluge nisam ni koristila, a vi biste me opomenuli, pa i utužili! Petocifren broj, ali ipak...tako fini papir, sa bar-kodom i perforacijom, divne boje antilskih ostrva! Hvala vam, od sveg srca, što ste me podsetili da je petnaesti prošao, a dvadeseti se bliži!

Sledeći je telegram iz banke – javljaju mi da je moj tekući račun, posle duge i teške bolesti, preminuo usled finansijske insuficijencije. Inače, to je  teško i neizlečivo oboljenje, koje ne leče ni ruski magovi iz Donjecka. Ipak, troškovi lečenja i održavanja računa, konsultantski pregledi, troškovi za izlazak Hitne pomoći na teren sa TV ekipom i Nadom Macurom, troškovi papira za telegram sa iskrenim saučešćima i tzv. „suzom“ (drveno-cvetni posmrtni aranžman), troškovi kremiranja računa i pravoslavnog opela, zajedno sa kamaticom banke, koja samo blago prelazi konstantu gravitacije, mora da se plati. Vrlo uljudno od njih, što nisu odmah započeli sa utuženjima. Na svu sreću, moj kreditni račun možda i preživi, iako pokazuje znake teškog zapaljenja, ako uplatim neki simboličan iznos, a mogu da pošaljem i SMS sa željama za brz oporavak. Međutim, čekovi su se pobunili i odbijaju, citiram: „da zamenjuju novac kojega više nema među nama“ – to su kategorično izjavili. Bruka! U ovom trenutku, kad...jednog sahranjujem, drugog lečim...teško mi je. Ali, hvala što ste javili na vreme.

U lepoj plavoj koverti od recikliranog papira (dokaz da se ona ekološka taksa ne naplaćuje bez osnova) nalazim poziv iz Uprave prihoda opštine te i te (šta vas briga koja opština, svud hoćete nos da turite!), da se dana tog i tog pojavim u kancelariji toj i toj. Uh, ovi će lično da mi čestitaju!

Odlazim da obavim svoje građanske dužnosti. Prislanjam Bus-Plus karticu na automat i čujem jedno iritirajuće glasno: „Nemate dovoljno kredita“. Svi putnici me pogledaju sablažnjeno i blago se odmaknu od mene, jer...nemaština je opaka i zarazna bolest, koja se širi geometrijskom progresijom. Uostalom, možda se čude što sam ja jedina koja je sebe lišila blagodeti da dobije čokoladicu za validiranu vožnju. Ah, Bog vidi sve i zna sve, a i čudesni su putevi njegovi!

Utom stiže i SMS poruka od značajnog operatera, sporne sadržine. Kažu, ako platim na vreme račun, nagradiće me sa 200 (slovima: dvesta) dinara izbegnutih troškova opomene...ali, već su me opomenuli, zar ne, a ko će taj trošak da plati! Prijatelji, kad nekog neću da zovem a ni da tužim, ja pošaljem diskretan SMS, baš kao i vi...!

Pokušavam da rezimiram: uz sve ovo, imam: dve tužbe (redovno odlazim na ročišta), tri opomene, jedna opomena pred utuženje...pa ja sam zaista nevaljala građanka, raspuštena i bahata! Ne plaćam račune na vreme, izbegavam porez, radim na crno...pa, ja sam...ILEGALAC! i to u svojoj domovini, tačnije: JA SAM ILEGALNI IMIGRANT! Ako me uhvate i osude, vratiće me tamo odakle sam i došla da podrivam ekonomski sistem ove divne zemlje, koja uvek građane podseća na rokove izmirenja svih obaveza prema njoj, tj. domovini!

Eh, što nemam sada jedan auto, nov ili malo korišten, da prodam...što nemam neku vikendicu na Zlatiboru ili Tari, odmah bih prodala, samo da izmirim sve račune i ponovo steknem status punopravnog građanina! Da sam bar dobila sedmicu na lotou, nego, stoka...nisam ni uplaćivala. Obilazila sam kladionice i izbegavala igre na sreću, a evo...da sam dobila nekakav zgoditak, usrećila bih sve svoje dobavljače i poverioce...

Ovako, sasvim sigurno mi preti zatvor. U zatvoru...to nije lepo mesto, ni prijatno. Imate neki bedni smeštaj koji ne plaćate, dobijate tri obroka dnevno. O vašoj resocijalizaciji brine se čitava brigada psihologa, sociologa, upravnika. Čula sam da se dobija i zatvorska dnevnica. Staraju se da izučite neki zanat. Imate slobodan pristup zatvorskoj biblioteci, pomalo i elektronskim medijima, a porodica i rodbina vam smetaju samo u određeno vreme. Svakodnevno ispovedate dušu socijalnom radniku, imate puno vremena za razmišljanje i pisanje, osam sati preporučenog sna i...krajnje neobično i zanimljivo društvo.

Imaju i veeeelike rešetke, da ne pobegnete.

Sanja Simić

Komentari

Komentari

Imam neki osećaj da smo cimeri. I u zatvoru i van njega