Foto: 
Matt B

Atomske šporkice mojih rapsodija – 2

...Dok prosipam posljednje atome mamurne energije u svoje desno krilo; ilitiga, u desnicu mi milu i prokletu u isti čas, kad ju papir kao magnet , za upiranjem bez truda , na tintu –običnu i jeftinu- bez po muke zamanta... Žali li, pitam? Zar ste zaboravili na njega?! Onaj starac- pijanac i njegova štucavica prešli su u novo doba novog univerzuma novih ritmova vremena bez da su se iti osvrnuli na višeslojno raskrinkavanje šporkih jezika... bilo to romantike (prodane za istu svotu velike nužde javnih wc-ova ljepljivih podova), ili bilo to najezde kvazi-mudrosti izvučenih iz sredovjekovne riznice gluposti nekih virtualno-stvarnih svjetova.

Jezici su balavi, kako god okreneš, žargonski ili 'rječnički'... A slina je nepresušan izvor tekučine u čovjeku! K'o i u svakoj beštiji... Pa nije li to prokleti blagoslov? Rapsodijo moje teme... Temo moje rapsodije... Preklinjem vas, evo, znam, u pet do dvanaest – ipak, još uvijek nabrijano naježena od dignute prašine s tuđih bižuterija, ali i spasonosno-blaženo utješena zbog uzroka tog krkljanca u prometu sveopće strpljivosti ovih moderno-intelektualnih mozgova... Pa da, rekoh, preklinjem! Ugasite mi žeđ za tintom makar onom zlatnom sredinom. Ne moraju biti mudrosti u dvije-tri posve zvučne i spasonosne strofe... Ali ne dajte ( tako vam tematike i rapsodičnosti!), molim vas ponizno bez cenzure i kičastih epiteta,... ne dajte mi da sarkazam izgubim u tom prijelaznom letu između dva svijeta. Moja tinta je bez njega kao vojska bez cilja i nišana... Mada preziremo zajedno ratove svih vrsta. Moje su psovke bez njega žalosno neuklopljive i bahate... Mada mi svaka na 'j' upadne u pravu rupu između žargonskih i fakultetskih neodređenosti mog pisarskog zanata. Moje su brzine bez njega u tom spajanju malih ( samo meni znanih) kvržica; što ih slovima zovu – potpuno nesposobne iti dati malo gasa... Mada sa njim svakog časa jednom nogom riskiram ''titule'' sa tankim uzmakom na graničnim prelazima nekih opasnijih jezika – tuđih žargona, romantika, gramofona i rječnika. No, eto, viječajte, pa mi javite! Neću valjda čekati i gubiti note one precjenjeno šporke zaboravljene ploče s prvih klicanja uvredljivih šala mog monologa s izlikom istjeravanja romantike iz svih prostorija začetih memoara... Jebi ga, dugo čuvane tajne prečesto i ostanu samo to – tajne, ali zaboravljene, pa samim time, reklo bi se – i izgubljene?! A ne, ne... To je zato što krive pojmove iz krivih balavosti učite i upijate. Žargoni bi vam rekli bolje... I žohari bi vam odgonetnuli više... I šporkica bi vam svoj smisao dala... I svaka moja psovka bi vam bila korisnija no ijedna propala šala intelektualaca. Zajebali ste se... Još na onom odavno prijeđenom semaforu bez raskrižja kad ste uzeli rječnike i atomske bombe za svoje svete vodilje. No, kasno je da se sve budale natrag ka šporkim svetinjama vrate. Ipak, za one što preživješe, evo slatkog kraja promašeno-rapsodične višeslojnosti raskrinkane romantike ( jer vratila se opranog jezika i pridružila se štucavici onog starca-pijanca iz parka), kraj je početak; kao što je i sam početak zapravo kraj kraja. Sarkazam?!

Upao vam u oko krivi upitnik. Zaboravili ste na onaj bitni... ''Žali li?''

Prešli ste preko njega kao pijuni u šahu spremni da poginu za bezdan tuđe pronicljivosti; obezglavljeno usmjereni u smjeru minskog polja nepoznatih interesa nekih nevidljivo-neugodnih svemira. Jebi ga. Ja sam na vrijeme pokušala izmantrat barem psovkama (gdje treba i ne treba) pozornost vaših naleta razumne razine pračenja ovog spisa bez rime, sloga, čistoće ili praznoče istog govora... Rekao je (barem tako piše u onim zaboravljenim štivima s previše stranica za današnjeg intelektualca) da nema nijednog pravednog... i da zdravima doktor ne treba, nego bolesnima... Da, zvuči tako jednostavno, pitko, lako i kratko. No, dubina te dubine promakne mnogima kao dah prašine s bižuterije romantika; otpuhane ustima grezih buntova...

-nastavlja se-

Antonia Padovan

Komentari

Komentari