Foto: 
Lucy Nieto

Dve hiljade dvadeset druga

Godina 2022. Čitam. Bole me oči, mora da se dioptrija povećala. Nedelja je, sutra  je ponedeljak, što opet znači da se ide na posao, što još jednom znači da treba početi sa nerviranjem. Al’ ček, da pročitam još koji red, pa ću posle da se nerviram!

Otvaraju se vrata, upada visok momak širokih ramena (to mu je na tatu), proverava šta ima da se jede i, žvaćući uštipak, pita:

-„Mama, jesi li ti ono nekad bila aktivna na fejsu?“

-„Jesam, sine“ – sramežljivo odgovaram.

-„Nisi gasila profil? Koja ti je šifra?“

-„Pa, šta će ti, sine, mama to više ne koristi, ko zna da l' profil i postoji“ – vrdam.

-„Maaamaaa!“ – to je taj mazni ton, koji ne dozvoljava odbijanje.

-„Dobro, ghhhasj6679hhahaoaTZ45J. Sad znaš šifru.“

Dva sata kasnije:

Otvaraju se vrata dnevne sobe, upada visok momak sa upitno podignutom obrvom i levim krajičkom usana (to mu je na mene), i seda prekoputa.

-„Pošto sam do sada mislio da si najpametnija žena koju znam, da te pitam nešto, nije mi jasno.“   Leeeleee! Šta li je pročitao? Odsekoh se živa, posegnuh za bromazepamom, zabole me glava, stade cirkulacija, proradi bešika.

-„Kaži, sine.“

-„Na tvom profilu video sam sebe sa 3 godine. Aj što si me obukla ko cirkuzanta, nego si me slikala na sto načina, okačila na profil i još napisala: „Zlato mamino“.

-„Što, sine, pa bio si ko lutka! Htela sam da te vide rođaci i prijatelji.“

-„Onda si mi čestitala svaki rođendan po fejsbuku, kao da sam ja to mogao da pročitam! Što je svako morao da zna kad je meni rođendan?“

-„Ali, sine, bila sam toliko srećna za tvoje rođendane, da sam morala to da podelim sa svima!“

-„Ne razumem, al', 'ajde. Nego, odakle ti ideja da kačiš slike s mora, gde sam ispao debeo, a smejem se k'o da plačem?“

-„Dobro, imao si 6 godina, deca prave takve face.“

-„Ali što si kačila na fejsbuk?! Pa onda ispred škole, pa iz bioskopa, pa sa sporta, pa u onoj groznoj jakni, koju sam namerno pocepao da biste mi kupili drugu?“

-„Namerno?! Baš je bila lepa jakna, šta pričaš!“

-„Lepa tebi, meni je bila grozna! A tek onim slikama sa deda Mrazom koliko sam šokiran! Vidi se iz aviona koliko me je bilo blam! Znači, nisi propustila ni jedan jedini moj blam da slikaš i okačiš na fejs!“

-„Sine, nije tako. Sve mame se hvale svojom decom. To što ti zoveš blamovima, bile su jako slatke i raznežujuće situacije. Zar ne vidiš koliko lajkova ima ispod svake slike?“ – govorim ja, a već u mašti sama sebi lupam šamare, čupam kosu i šutiram se u glavu, čist Brena stil!

-„Vidim da si me izblamirala pred celim svetom! Nego, znaš šta mi nije jasno? Kako ti nikada nije palo na pamet da će meni to možda jednog dana smetati? Znaš, koliko god godina da sam imao, to su moje slike, i imao sam pravo da odlučim da li će ili neće biti kačene po fejsbuku. Onolike tekstove o raznim pravima i pravdama si napisala, a moja nisi uzela u obzir. Od tebe sam naučio da niko nije ničija svojina, pogotovo nisu oni koje voliš. Ti si me učila da tu treba biti posebno oprezan, kad praviš razliku između ljubavi i posedovanja. Iznenađen sam da si ti pobrkala ta dva.“

-„Ali, sine... Izvini. U pravu si.“ – u meni su se borili pravo majke da se hvali svojim detetom i pravo deteta da se majka ne “hvali“ njime, dok ga ne pita. Bila je to borba titana, svako pravo ima svoje argumente, svaki  argument deluje gluplje od prethodnog.

-„Maamaa! Maamaaa! – trgnuh se, sva u znoju i strahu – Probudi se, zaspala si, pa pričaš u snu! Ništa te nisam razumeo al' pominjala si mene!“

Ustadoh i umih se. Pogledah u kalendar. Januar, gospodnje 2015-te. Uh, dobro je!

Poljubih dete, prošaputah: „Izvini, sine!“ i dok me je on pratio pogledom, zvanim “kadmatorciprolupaju“, sedoh za komp i počeh stidljivo, preko volje, s tugom i otporom da brišem slike. Neke sam ipak ostavila.

Da ne bude posle: „Što se samo ti, mama, nisi hvalila svojom decom po fejsu?“

Ko zna šta nosi dan, šta noć, a šta 2022.-a.

Jelena Milenković Mladenović

Komentari

Komentari