Rejkjavik
- Halo, Vlastimire, ti si?
- Ja sam, zdravo.
- Znaš ko je?
- Milenko, imaš najdublji glas koji je ikad izašao iz ove slušalice.
- Mislio sam da me nećeš prepoznati, nismo se čuli mesec dana.
- Da, mesec dana.
- Nada mi je u bolnici. To sam hteo da ti javim. Loše je. Šlog. U komi je. Reci Mirjani.
- Mira je umrla.
- Umrla?! Kada?
- Pre šest dana.
- Pa bila je zdrava.
- Srce.
- Zašto mi nisi javio? Kada je sahrana?
- Bila je juče. Ostavio sam ti tri poruke na sekretarici.
- Ma meni unuk stalno to preslušava i briše. Jednom sam tako dobio neku nagradu, ostavili mi poruku u vezi nekog usisivača. Ja slušao iz kuhinje i nisam čuo na koji broj da se javim. Prdonja obrisao. Voli da čačka te dugmiće.
- Izašlo je i u „Politici“.
- Kupujem „Kurir“.
- Jebao te „Kurir“!
- Pratim ono u vezi one pevačice što je ubijena.
- E moj Milenko...
- I kako si sad?
- Kako sam... Legnem uveče, i jedini šum koji čujem je onaj koji sam napravim. Kako bih voleo da ne mogu da spavam od onog njenog hrkanja koje me je budilo čitav život.
- Nisam znao da Mirjana hrče.
- Više ne hrče.
- Stvarno?
- Umrla je.
- Da, umrla...
- I sve stvari koje negde spustim, tanjir pored sudopere, cipele u sobu, telefon na mašinu za veš... Sve ih nađem tamo gde sam ih ostavio, na istom mestu. Nema moje Mire da skloni i kritikuje.
- Pa što ne stavljaš stvari na mesto?
- Znaš da nikad nisam. Danas sam pola sata tražio stolnjak, i našao sam ga, u frižideru zgužvanog sa mrvama. Juče sam ga tamo ostavio.
- E moj Vlastimire... Hajde dođi kod mene.
- Ne mogu, pakujem se.
- Gde ideš?
- U Rejkjavik.
- U Rejkjavik?
- Da.
- Šta ćeš tamo, imaš osamdeset tri godine?!
- To je najseverniji glavni grad na svetu.
- Pa šta?
- Pa ništa.
- Ti nisi normalan.
- Ma zajebavam te. Hajde, idem da pomognem Miri.
- Molim?!
- Pravi ajvar.
- Budalo!
- Hajde, vidimo se na sahrani.
- Čijoj?
- Pa Nadinoj.
- Nada je na pijaci.
- Znam, video sam je pre sat vremena, verovatno se još cenka sa prodavcima paprika. Doći ćemo sutra na ručak.
Goran Stojičić