Foto: 
autor nepoznat

Bez naslova, pa ti kumuj po volji

Dok voda za jutarnju kafu nije dostigla svoju termalnu ekstazu, upitao sam svoje čarobno ogledalo: ''Ko je najlepši na svetu? Ne na svetu, nego u vaskolikom poznatom svemiru, pa čak i nepoznatom.'' Moje ogledalce me pogleda i istog trenutka ostade bez daha, i sa dvostrukim saltom odleluja u nesvest, tako da sam morao da primenjivam veštačko disanje, ne bi li se postepeno oporavljivalo. Konačno, jadničak od mog poluoporavljenog ogledalca priđe ka sebi i tihom grmljavinom progovori:

- Šta ćemo sada da se foliramo? Kao, ti ne znaš ko poseduje neizrecivu lepotu. Dal' si ti normalan? Prodaješ li mi bele bubrege za obične, ili šta? Pa, jel' treba baš svako jutro da ti kenjam kako si ti epicentar najstrožeg centra srca najvećeg vulkana lepote. Nećeš valjda da mi kažeš da te je zaslepila sopstvena lepota, pa ne vidiš u mom odrazu ko je najlepši. Ma, daj ne seri, majmune jedan nedoprcani. Olabavi malo, bar vikendom. Za promenu.

Oooo, kako je samo bezobrazno i nezahvalno jedno ovo čarobno ogledalo, a baš sam fenomenalnu kafu zgotovio. Leptejebo, al' sam lep. Ne lep, nego sega mega giga tera kera ultra leeeepi, jedan jedini. Moja iskonska lepota satkana je od majke prirode lično, zbog koje je i Apolon toliko plakao, da je jadničak dehidrirao i osušio se k'o dimljena Tutankamonova rebra spremna za pasulj. Čak je i baba čukunbabine čukunbabe Mie Kalife pala u impresivnu depresiju, iako je svojevremeno bila komad za medalju, posebno u kožnoj ful opremi. Mnogi svetski književnici svih epoha su u srednjem veku pre nove ere odustajali od svojih života jer nisu našli prave reči da ovekoveče moju savršenu lepotu. Dakle, ne postoji ništa lepše od mene. Čak ni ćevapi za poneti sa crnim lukom i papričicom, mada karađorđevačka sa šopskom šaladom već daje neki smisao lepoti života. Kad’ moje čarobno ogledalo gubi dah od moje lepote, inteligencije i kulture, onda sam stvarno nezamislivo lep, pametan k’o Bog i lepo vaspitan kao udžbenik za osnovnu školu.

U nekom trenutku, malom, ali ipak trenutku, startujem ogledalce moje čarobno pitanjem iz seta standardnih pitanja, tipa - ko je najpametniji na svetu? Pre nego što je prslo od muke, ogledalo je nešto promumljalo, nešto kao ugini. Ma, jebeš jedno čarobno ogledalo. Imam još dvadesetak u rezervi. Dakle, nije greda. Montiram novo čarobno ogledalo i već sam hteo da zapitkujem, kad’ vidim u ogledalcetu mojemu komšiju mojega do moga na ulici.

-Des' bre, komšija, mrcino matora, rugobo neizbaždarena. Još si živ, krembilu? Umro bi’ od sramote da sam takva odvratna nakaza kao ti. Masna krpo zgužvana. Ali, ja sam lep, božanstveno lep, pa mogu sve. Zahvaljujući svojoj lepoti mogu baš sve. Mogu da ti obezbedim i zambijsku žalopojku uz pratnju mongolskog folklora na sahrani, ako baš insistiraš. Ne, komšija, ne zajebavam te. Ne bih se usudio. Al' ako ti je za utehu, ionako si već izbrčkao prstiće jedne nogice u plićacima Hada, tako da na drugoj obali ne bi trebao da budeš iznenađen svojim maestralnim riknjavanjem. Samo opereš i drugu nožicu u istoj vodici. Ako zaroniš, dobiješ tri zvezdice i bonus humanitarni paket. Ni čarape ti više ne trebaju. Vid’ na šta ličiš. Šta si tako pocrveneo, k’o vampiricine usnice pod miškom? Molim te komšija, ja tebe znam kao veoma pristojnog, prema tome budi pristojan. Vulgarnost nije prihvatljiva opcija. Ipak, vid’ mene. Neuporediva lepota koju su pokojni Venus i Afrodita, bog da im dušu prosti, oplemenili prolećnom svežinom novembarskog kijameta. Moja lepota je večna, pa sam i ja večan, a ti će’ da pandrkneš. Strahotno si ružan. Zbog tebe ću bar pet dana zaredom povraćati, osim vikendom, a počev od prek’sutra. Jao komšija, nemoj da si tako negativan. Pa, i ti uvek povraćaš konobarici u brushalter. Jako retko promašiš. I naočare običavaš da parkiraš u njenim tangama. Gde ti je osnovna kultura? Aj’ se nasmeši da te uslikam. Zašto da te uslikam? Za svaki slučaj, tek da ne zaboravim tvoju nakaznu njušku prebrzo ako nekim slučajem otegneš papke, pa te više ne vidim. Šta mamicu, kakvu mamicu? Pa, naravno da te ne čujem kad’ grokćeš k’o uštrojeni krmak u staračkom pubertetu. Jel’, komšija, može li biti da si nekim čudnim događajem i ti obezjajčen? Šta to kažeš, majmune ozračeni? Komšija, stvarno si nevaspitan. Prava perverzna matora drtina. Eto, sada moram bar tri dana da se podvrgnem terapiji mog čarobnog ogledala. Nestani, bre.

-A, vidi komšinice moje lepe. Baš si slatka, k’o šećerna bolest u tetrapaku. Ljubazna k’o nuklerani rat. Imaš 30 godina, a izgledaš k’o da se kotrlja cisterna po asfaltu. Tebi su izgleda šleperima donosili silikone, a kozmetičari se nešto žale da teško dostižu potražnju. Opet si drska? Prijatna si k’o sifilis britanske proizvodnje kada gospođica Gonoreja nije prisutna. Prodaješ finoću kao da si iz Finske, a ti se dokotrljala iz Černobila. Samo tvoje postojanje je neviđena katastrofa u svemiru, sa neviđenim posledicama. Čak i matora seoska babasera u Azerbejdžanu izgleda bolje od tebe. A? Molim? Pa nemoj majku, nije dovoljno pristojno. Samo ti kažem da si lepa k’o Drakulin grob. Bez ljutnje, ali stvarno si groblje. Masovna grobnica palih anđela. Kako zašto palih? Pa, zato što su popadali, glupanderko. Da nisu, bili bi leteći anđeli, verovatno. Oh, kako sam samo lep i pametan. Al’ anđeli videše moju lepotu i jednoglasno popadaše u neki pad. Nego, jesu li po tebi su neke ulice dobile naziv Grobljanska? Ma, šta kažeš? I oca, i majku, i seme, i pleme. Pa, ružne reči od ružne cupike. Istini za volju, daleko si ti od cupike, baš si gadura za medalju, gabor teški. Izgledaš kao da te je molerska ekipa šminkala. Zašto sada plačeš? Aaa, šiba te sunce u oči? To što vidiš nije sunce, već predivno blještavilo moje lepote u ogledalu svemira. Šta je, bolna istina? Ti lepa? Š’a se primaš k’o hepo kocka? Znači, ne verujem. Tvoja lepota može da se meri samo sa polutrulim zombijem dobrano ukiseljenim na suncu šes’ nedelja. Istinu ti kažem, iskreno, od srca. Da te pitam, držiš li jaja u prodavnici? I koliko naplaćuješ držanje? Šta da ti poližem? Iz koje knjige samo upijaš te ružne reči? Vaistinu si ružna k’o đavolja nesveta nevesta. De okreni se da vidim dal’ imaš rep sa sotoninim belegom. Odakle se sad stvorila balega ispod tebe? Ne, ne, ne kažem da sereš k’o krava, samo flekaš k’o golubica sa rogovima. Opet me bombarduješ nekulturom. E, aj’ palijaj. Ne mogu više da slušam tvoje bezobzirne bezobrazluke. Dezintegriši se odavde , al’ odma’.

-Ej, klinac, jel’ to neka vrućinica danas udarila? Naravno da ti je toplo kada izgledaš k’o potomak krmosaurusa. Ali, zašto i gde da se nosim? Pa, topi ti se slanina kad’ si k’o tabure za slona. Lakše te je preskočiti nego zaobići. K’o ’ranjenik si, krme jedno. A, baš sam ti se obradov’o, k’o majka mrtvom detetu. Šta si se tako uzvrpoljio? Ne znaš gde sada da kupiš crni luk i krompir? Pa, tamo gde ima, u prodavnici ili na pijaci, idiote degenerični, al’ onaj pravi originalni, iskonski. Ma, šta mi napriča za ovo kratko vreme? E, pa to što ’oćeš da mi razbiješ imaju žene, glupsone nevaspitani. Mora da je majka priroda bila morka pijana kad’ je tebe sklepala, čudoviščiću jedan. Gde ti je kultura i domaće vaspitanje? Što si tako pobeleo, budaletino nedorečena. Beo si k’o da te je rođena majka kupala u varikini. Belji si i od onog soma na samrti. I ti sebe smatraš lepim? Ni u svojim najlepšim snovima ne možeš biti ni približno lep kao ja. Ma, nemoj mi reći. Pa, i ja tebi želim isto. Stvarno si dobar samo za izbegavanje. Iritiraš mi ganglije, papkaru jedan repati iz doba jure. Da siđem da me vidiš i da mi objasniš nešto? Pa, naravno da ne možeš da me vidiš kad’ i na roletnama imaš slaninu. Tebi ni najstroža dijeta, a ni teretana ne mogu da pomognu. Da si indijanac, zvao bi se Picajzla koja grokće. Ni botoks ti ne pomaže. Zreo si za kuku u klanici da ti opandluju slaninu. A, ne možeš ni da mi objasniš ništa jer si glup k’o kurac, imbecilu jedan kretenoidni. Ja da ti popušim? Daj to tvojoj mami da popuši, a može i kod mene da dođe na pušing, stoko bezobrazna. Šta, već ideš? Fala Bogu. Kad ćeš opet doći? Ne daj Bože. Pto lepo ne upakuješ taj rep da ti se ne vuče po prašini? Nemaš rep? Onda je neko zaboravio kitu u tvojoj bulji. Šta si kaz’o? Jebo te onaj ko te napravio tako drskog i bezobraznog. M’rš bre odavde, prostuljčino. Treba te pokazati deci koja ne mogu da se odvoje od sise. Teletabisu odurni.

-Oooohohooo, dobro jutro majstore. Kako je. Jel’ praviš neka vrata? Već si napravio? A, jesi stavio i bravu? Jesi? Pa naravno, ti si majstor. A, jel’ i brav stavio tebi? Majstore, nemoj tako. Oduvek sam mislio da si lepo vaspitan, pa sam blago iznenađen tvojim rečima. E, baš si neki emotivni gadov. Mislim, gadov si svakako, za razliku od mene. Nema šanse da u sledeća tri velika praska i bar dve nove ere dostigneš samo pola posto moje lepote i kulture. Što si tako pozeleneo k’o mačja povraćka? Ruke su ti k’o šmirgla, pa bi mog’o i Pinokiju da ispoliraš nos. I ne samo nos. I ne samo Pinokiju, kad’ smo već kog teme. Kao da si super lepkom kalemljen na pseće govno, ono koje si upravo ugazio, po navici. Ako se dobro sećam, tebe su i u osnovnoj školi zvali usranko. Pa, ti baš ne biraš reči, jel’ da? Rek’o bi’ ti sad nešto, al’ neću da se ugledam na tebe i budem tako nevaspitano bezobrazan, pa da mi se ovde usereš od sreće. Jesi, majstore, jesi. Ma, lep si ti svakako, k’o pavijanovo izvrnuto dupe. Gledaj samo onu spodobu što dolazi. Jel’ ti to keva? Aaaa, to je tvoja žena. E, stvarno nisam znao iako sam najpametniji na svetu. Jel’ to paučina što joj viri pod suknjom? Ma, šta kažeš, trudna je? Auuu, pa ko još može ovakvu mumiju jebati? Za to stvarno treba imati armirani želudac. Srećom, ima noge inače bi ostavljala ljigav trag za sobom, pa bi se neko mogao okliznuti i povrediti. Moraš da povedeš malo više računa o opštoj bezbednosti. Čime li se hraniš da te srčko ne opali kad je ujutro vidiš bez šminke? Znači, prvi ustaješ i pola litre rakije uz jutarnju kafu rešava problem estetike. Razumljivo, nema šta. Zašto si tako vulgaran? Šta bi bilo kada bih ja tvoju majku? Ali, ne brini, neću. Tvoju majku ću da ostavim tebi, debilčino prostačka, pa je ti odrađuj. Šta ti je sada problem? Istovremeno ćeš imati i sina i mlađeg batu. Čist dobitak, iz dvojke u keca i sve ostaje u familiji. Pa, to ti i kažem. Može, može ona još uvek da se keca, samo nema ko da je odradi. Molim? Ti si, majstore, baš bolesno bezobrazan. Jel’ onaj pauk što gmiže tvoj sin? Gde su mu krilca i zašto čeprka po govnima? A, ono ćopavo stvorenje ti je ćerka? Ima dva’es dve godine? Svaka čast majstore. Pa, jes’ ružna, al’ njoj bi’ još i mog’o nekim nadljudskim naporima i svevišnjom magijom, da ubrizgam neku trunku lepote. Samo, ne kapiram zašto ide četvoronoške, i zašto ima lakirane kljove i pirsing na papcima. Pa, jel’ to toviš da kolješ za Božić, krv ti poganu? Neću više da se družim sa tobom. Nosi se odavde, zagađuješ mi vazduh svojim nevaspitanjem, nakazo ofucana. Šupičkumaterinu…

-Ehhh, ccc… Neverovatno kako je svet u današnje vreme bezobrazan i užasno  vulgaran. Prostakluka vidiš i čuješ gde god da se okreneš. Da ne poveruješ, jel’ da? Čak ni majmuni nisu takvi. Čim kažeš ljudima istinu, odmah ti spominju majku i napušavaju te. Ju, ju, ju, božemepaprosti. U kakvom to svetu živimo? Ogledalce moje, dolazim. (Zvuk praska u blizini). I gotovo. Eto, baš mi se ne da. Mada, kad bolje razmislim, hehehe… Ehej, komšiluke, dolazim! (Pacem aeternam). Samo zato što sam neizmerno lep, nadahnuto pametan i elegantno kulturan, sa vaspitanjem za sve najsjanije medalje univerzuma.

Komentari

Komentari