Foto: 
autor nepoznat

Danas će biti malo sutra

Poranio sam 15 minuta, kao i uvek, naručio duplu dunju za predjelo, kafu kao glavno jelo, a onda zapalio pljugu i bacio pogled na ručni sat. Mogao sam po njoj da ga navijem. Prolazila je kroz moju ulicu tačno u podne, svakoga dana. Do njenog prolaska bih popio dunju, a onda srkao kafu dok joj posmatram korak. Spremao sam se da napravim svoj i pojurim joj u susret. Uvek je žurila i zanosno vrckala dupetom. Tad bih se osvrnuo na ostale muškarce u kafiću. Svima je pogled bio zakucan na njenu zadnjicu. I oni su želeli da je jebu, ali ja ću to i da uradim.
Zamišljao sam da će da joj krene petlja na čarapi, pa će stati da ih izuje ili će je neki mangup u prolazu uhvatiti za guzu. Možda će je neko gurnuti u prolazu. Uvek sam bio spreman na skok, da pritrčim, pomognem, da je spasim i odbranim joj čast. Maštao sam da pred njom ispadnem junak, pravio razna scenarija u glavi, nas dvoje smo bili glavni glumci, a sporedni likovi i situacije su se menjale, žanrovao sam od drame do horora, o komediji nisam razmišljao. Kada se u tom danu nijedan od mojih scenarija ne bi desio pravio bih novi za sutra. Porniće sam ostavljao za svoja četiri zida i drkao. Jebote, koliko sam ja sperme na nju potrošio, a da ona ni ne zna.
Ni za mene ne zna. Ni ja nju ne poznajem onako kako se ljudi međusobno znaju. Znam je onako kako želim da je znam i kakva je samo meni.
Prvi put kada sam je ugledao bio je zimski dan, kretao sam se ka kafiću, u jednoj ruci držao sam lap top, a u drugoj kesu sa zemičkom da nahranim golubove kad nakon kafe sednem sa svojim mislima u park. Tu sam skupljao inspiraciju za svoj prvi roman. Želeo sam da budem pisac. Znao sam da ću biti pisac. U tom trenutku sam se pitao, da li bi trebalo da g-din Lojd na prvoj predstavi nosi crni ili beli šešir? G- din Lojd je jedan od mojih likova, koji je mađioničar, iz belog šešira vadi golubove, a iz crnog zečeve. Usavršio je trikove i red je predstaviti ih publici, ali nisam razmišljao o trikovima već o šeširu. Bio sam neodlučan, zamišljen, neoprezno sam hodao i tada mi je isekla put. Zakočio sam korak. Nije me ni pogledala. Nije stala, nit promenila brzinu, kao da zamalo nije napravila sudar telima. Kretala se svojim putem, a ja sam gledao za njom. Bila je crna u crnom na belom snegu. Kakav je to samo bio momenat u mom sivilu. Sutradan sam već bio u kafiću kada je prolazila, opet je bilo podne, i sutra i prekosutra i tako je došlo leto.
Nikakvu promenu u njoj i na njoj nisam primećivao osim što je smanjivala garderobu u skladu sa vremenom. U mojoj mašti ona garderobu nije ni imala. Nikad nisam zamišljao da pijemo kafu, da se držimo za ruke, da joj upoznajem matorce. O tome ne razmišljam ni sada. Želim samo da je jebem. Da joj se osvetim što još uvek nisam odlučio da li će g-din Lojd da nosi beli ili crni šešir. Ponovo sam bacio pogled na sat. Podne je. Krenuo sam njoj u susret. Kao i uvek, tačno na vreme. Stao sam joj na put i osmehnuo se kao starom znancu. Zaustavila je korak.
- Ko si ti?
- Ja sam prošlost.
- Moja nisi.
- Zar me ne prepoznaješ?
- Ne! Izvini ako si bio, ali ja te se ne sećam.
- Onda možemo u budućnost. Krenućemo ispočetka.
- Ne može ispočetka kraj koji je završen.
Nije me pregazila korakom nego zaobišla. Nisam odustao.
- Onda bar da se upoznamo.. moje ime je...
- ...je me ne zanima.
- Ne zovem se tako!
Pogledala me je mrsko,opsovala i ubrzala korak.
- Idi, bre, u pizdu materinu!
Gledao sam za njom dok nije skrenula za ugao, a zatim se vratio u svoju čeku.
- Konobar, daj još jednu duplu!
- Izvoli, komšija, zar još uvek nije taj "danas"?!
- Nije, ali će "danas" doći sutra! Dočekaću! Ne moram još mnogo da čekam.
Konobar mi se nasmejao u facu.
- Komšija, bolje da dočekaš mnogo sutra, nego malo sutra!
- Idi, bre, u pizdu materinu i donesi još jednu duplu!

Komentari

Komentari