Foto: 
plasticsparrows

Ispovest

Milutin je bio stari moler. Preturio je preko svojih još dobro držećih leđa mnogo toga. Večito viđen u radnom odelu sa ogromnim flekama raznih boja i malenom kapicom na glavi. Nosio je iz navike olovku iza uva i stari model mobilnog telefona u džepu na grudima. Upravo je ušao u svoje omiljeno kafanče, inspirativnog naziva “Staro lonče”, da bi se smirio uz neku čašicu, baš kao i svakog drugog dana. Jednim prodornim, alkoholičarskim pogledom je obuhvatio ceo prostor i nije mogao da se načudi trenutnoj situaciji: kafana je bila puna, ali nijednog poznatog lica. Baš čudno, pomislio je, ali šta to menja situaciju? Pa menja, čoveče, kako da pijem sam? Ošacovao je jedno zgodno mesto, jer je, pobogu, “njegovo” bilo zauzeto.

„Milena!“ dreknu bahato konobarici, „daj jednu duplu!“

Milena hitro dotrči do njega, brzo spusti čašicu rakije i čašu vode: „Miko,izvini, baš imam puno posla!“

Taman da joj zausti neku reč, ona već odlete dalje. „Pih!“ reče u to ime i uze čašicu. Dok ju je držao u ruci, bes je u njemu rastao i tako namrgođen se upiljio u mladića za čiji sto je seo. Sa gađenjem i nerazumevanjem je posmatrao kako sa obe ruke prebira po mobilnom, da bi jednog momenta  pokušao da skrene pogled od njegovih razigranih prstića, ali ga je ta situacija toliko iritirala, baš kao i čaša soka od višnje ispred njega, da je morao, na kraju tog trpljenja, da mu se obrati.

„I, šta kažu? Biće bolje? Biće, biće, samo što nije... u p...u m......u!“ I popi rakiju jednim cimom. Mladić ga je dobrodušno pogledao i nastavio da tipka po telefonu.

„E, moj mali, ne znaš ti šta je život! Misliš da si uhvatio Boga za muda ako imaš taj telefon i ne skidaš taj osmeh sa lica? Eeeee, nemaš ti pojma, kada zajaše život, pa te skvrči i postaneš čvarak... Nema... Тo tako ide! Pazi šta ti kažem, slušaj starog lisca, ne ženi se zbog ljubavi, ne ženi se ni lepom ni pametnom, samo, bre, da može da rađa! Milenaaaaaaa, ćerko, daj još jednu! Evo, vidiš šta se meni desilo... Dok sam rmbačio dan i noć, ona našla drugog... A ja joj hleb donosio, kupovao zlato... Da, da, zlato, vodio po restoranima, na letovanja... ‘Ej, bre! Ma, sve su one kurve! Šta me gledaš tako? Moj svet se srušio, joooj, kada sam ih zatekao u mom krevetu... Neki fićfirić je heftao, joooj, Milenaaaaaa, još jednu, pa nek ide sve u k...c! Ja da legnem u taj krevet? Nikada! Kurva jedna! A šta se ti tako smeškaš, jeb*m te tako blesava? To su te generacije! Pa vi ne znate da uživate u životu, samo buljite u te telefone, šta ti to znači? Piješ sok od višnje? Jesi li ti muško? E, kuda ide ovaj svet? Milenaaaaaaa... Jooooš donesi, lepoto, i nemoj da čekaš da te zovem! Vidim da si previše mlad... Da ti kažem, zapamti, sad jeb*š one starije, iskusnije, to je prava stvar, ma šta me gledaš tako blentavo? Matorke! E, jadan ti, ništa ne kapiraš! Šta je to sa ovim novim generacijama? M- a- t- o- r- k- e! E, posle treba da nađeš nešto, pa ‘ajde da kažem, zgodnjikavo i da ti rađa decu... I zapamti, što manje obrazovanu, da bolje zavrćeš... Milenaaaaa!”

„Pa dobro, Milutine, ne mogu odmah da se stvorim, čoveče! Rekoh ti da imam posla, a i previše si popio Miko, hajde polako kući!”

Milutin je, zaista, već dobro pijan, mirno saslušao konobaricu i, pre nego je hitro pošla da usluži punu kafanu, on je blago povuče za rukav i tiho, otežući slogove, zapita za mladog sagovornika za stolom, učinilo mu se da dečko nije normalan. Ne progovara ni reč i pije sok od višnje!

„Daj, bre, Milutine, dečko je u redu! Vidi ga kako je sladak i da znaš kako je ljubazan! Nije on kriv što je lepo vaspitan i što takav smeta vama Srbendama! Hej, dečko, is it okej, jes, domaći sok od višnje, gud?“

Dečko joj dobaci jedan lajk i nastavi da tipka. Upravo se dopisivao sa devojkom koja nije mogla sa njim da pođe u Srbiju i objašnjavao joj u kratkim crtama kako je Srbija divna, neobično opuštena zemlja sa ljubaznim ljudima i kako je sve tako prirodno i jeftino...

Komentari

Komentari