Foto: 
autor nepoznat

Još jednom isto

I tog petka izašao sam iz frizerskog salona u kojem se šišam već duži niz godina.
Frizuru, kao ni frizerski salon i frizera ne menjam, iako me je poslednjih godina kosa poprilično napustila. Moj frizer Pera, čovek u poznim godinama, odavno je zreo za penziju. Može se reći i da je prezreo. Na rukama mu se nalaze staračke pege, a kod njega se šišam toliko dugo da sam stekao utisak da su te fleke oduvek tu. Ali, Pera ne odustaje. Svesan da od penzije neće moći da preživi, uporno i vredno nastavlja sa radom. Vid mu je dosta oslabio, naočare, kako kaže, ne može da priušti, te se neretko dešava da nas, svoje mušterije, ne ošiša onako kako bi trebalo. Više puta je napravio pravo čudo. Zahvaljujući svojoj slabovidosti učinio je da izgledam jadnije nego što je to inače slučaj.
Nakon Pere uputio sam se ka svom automehaničaru. Vozim isti automobil već dugih dvadeset pet godina i to je razlog moje česte posete automehaničaru, barem tako mislim. Mile, moj majstor, uvek se obraduje kada me vidi, a to se dešava bezmalo svakog meseca. I ovog puta je bio takav slučaj. Potapšao me je po ramenu, nazvao legendom, uručio mi je ključeve popravljenog automobila i naravno račun od kojeg mi se uvek zavrti u glavi. Mileta je, inače, nedavno prebila jedna nezadovoljna mušterija, a kada ga ne biju mušterije, bije ga zao glas da je varalica i derikoža. Ali, ja sam se nekako navikao na njega.
U automobilu sam pojačao radio stanicu koju uvek slušam, iako je njen program iz dana u dan sve očajniji. Razlog zbog kojeg uvek pojačam radio stanicu je taj da ne bih čuo neko novo lupanje koje dopire iz mog automobila. Lakše mi je da ne znam.
Neposredno pre nego što sam stigao u svoj dom, svratio sam do trgovine gde redovno kupujem. Deki, vlasnik i trgovac pomenute radnje, nasmešio se kada me je video.  

-Dobar dan komšija, kako je? - upitao me je srdačno.
Samo sam klimnuo glavom, a on mi je doneo polovinu hleba i litru mleka. Te namernice kupujem svakog dana. Uzeo sam i novine koje inače čitam i sve to uredno platio. Po svežini hleba nekako sam bio siguran da sam ponovo dobio onu polovinu hleba koja pripada polovini koju sam juče kupio. I pored bajatog hleba, navikao sam da kupujem kod Dekija. Volim njegovu srdačnost i slatkorečivost.
Napokon sam stigao kući. Uključio sam televizor na kojem se emitovala emisija koja me je podsetila da su u nedelju izbori. Ja sam neko ko ne propušta nijedno glasanje i uvek glasam za istu političku opciju. Mnogi me osuđuju zbog toga, ali ja jednostavno ne odustajem. Navikao sam tako. Svejedno mi je da li je neki novi Pera, Mile ili Deki. Sve je to ionako isto.

Autor Željko Žele Jovanović

Komentari

Komentari