Foto: 
Frank Green

Pepeljuga u vilajetu

Zalutala jednom jedna Pepeljuga u neku malu pekaru. Trebala joj kinta pa se prijavila tamo da radi. Plata bedna, može da jede peciva koliko hoće, da pije kafu, da puši, ali ako stigne, što je skoro nemoguće. Osam i po sati na nogama, posla za osam i po duša odjednom, a ona na vajnoj obuci za prodavačicu. Prodavačice u pekari peru plehove, ribaju sve živo i mrtvo, prskaju i premazuju pite i peciva, pakuju i raspakuju, muljaju s kasom i sitnom lovom. Tamo je, u toj maloj zabiti, izgleda rodjen i jedan mali pekar, u stvari Mali Mrav, što radi od jutra do sutra i nema nikakve potrebe živog čoveka. Jer njega možete videti samo kako razvlači testo i peče ga u trista redova ogromne pećnice po vasceli dan. Sirota Pepeljuga, ona koja intimno sluša Azru i Madrugadu, piše romane i druži se s nekim vrlo pametnim i obrazovanim ljudima, sad je pod patronatom dve iskusne prodavačice u pekari. Jedna je Granduša, druga je Brkuša. Vredni Mali Mrav ne stiže da se umeša mada je on glavni po činu. Elem, ta Granduša jutros, u neobaveznom i nadasve bezveznom razgovoru, upita Pepeljugu:

-Mala, jesi li gledala sinoć Audiciju na Grandu?

Pepeljuga je sluša, al sve misli da ne čuje dobro, pa je pita:

-Molim? Šta to reče?

-Jesi li sinoć gledala Audiciju?

-Kakvu Audiciju? - zbunjeno će Pepeljuga.

-Pa, onu na Grandu? Nemoj mi reći da ne gledaš! Ne verujem!

-Ne gledam televiziju. - pokuša se ograditi Pepeljuga.

Onoj Granduši maltene oči ispadoše. Razrogačila ih u neverici.

-Lažeš!? Pa, šta radiš onda?

-U slobodno vreme sam uglavnom na internetu ili pišem.

-Svašta! - zagleda se u nju Granduša, potpuno zbunjena.

Nije više znala šta da kaže. Zaćutala je. Onaj zblanuti izraz lica ostade joj poduže, kao čudan i neprirodan ukras. Jedva nekad nestade.

Ubi se Pepeljuga tog dana od crnačkog posla. Pojede s nogu neku malešnu piticu, ne smede više, što zbog zdravlja, što zbog pretnje da bi njena guza mogla postati vremenom veća nego što jeste. I ovako nema love za krpice, šta bi tek s još većom guzicom! Unutrašnji alarm se srećom pali na vreme, nije pokvaren. Pred kraj smene pojavi se druga prodavačica. E, tu drugu ona prva zove Brkuša. Pepeljugi nije bilo jasno zašto, ali joj ova pojasni:

-Ona ti je prava Brkuša. Prvo, zato što ne skida brkove nego ih gaji, a onda i zato što tako brljavo čisti stakla na vitrinama da to samo jedna Brkuša može da radi.

Brkuša je bila simpatična ženica koju će Pepeljuga moći bolje da upozna tek nekog od narednih dana, kad s njom bude u smeni, na obuci iz ko zna čega, možda ribanja stakala na vitrinama.

Prodje nekako i Pepeljugina smena, pa ti ona zbrisa, brže-bolje, van tog pekarskog sveta da pripali prvu cigaretu koju će tog dana ispušiti do kraja, da udahne malo vazduha što ne miriše na uskisli kvasac, da prošeta po belom danu i pokuša da zaboravi, bar do sutra, koliko je u nesrećno vreme i na nesrećnom mestu rodjena, pa umesto da se zove onako kako joj po pravdi Boga pripada, ona se zove Jebena Pepeljuga i radi s Grandušom, Brkušom i Malim Mravom, u nekom tamo brašnjavom Vilajetu.

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari