Foto: 
Thomas Anderson

Radmila 1

U Srbiji je teško postati muškarac. Od vas se očekuje da ispunite mnogobrojne uslove i da preskočite mnoge prepreke. Recimo, morate iz pelena da pređete u kratke, pa u dugačke pantalone. Onda dođe i škola, pa prve tuče, hvatanje devojčica za guzu i prva cigareta iza škole. Taman kad ste pomislili da je sve gotovo, morate da se brijete, šetate sa devojkom i najzad odete u vojsku. Kao finale, dođe i ženidba!

Iskreno, mislio sam da sam sa ženidbom i dobijanjem prvog deteta postao muškarac. Nikome ništa nisam morao da dokazujem, sazreo sam kao čovek i želeo sam samo da se prepustim rutini svakodnevnog života odraslih. Ali!

- Slušaj ti, od tebe nikad čovek! – obratio mi se jednog dana otac dok smo sedesli na terasi i uživali u suncu. Moj otac je, inače, veoma ćutljiv čovek, i ovolika bujica reči značila je ili da sam nešto gadno zajebao, opet, ili da mu je moja majka, a njegova žena, danima unazad sedela nad glavom i bušila mozak nekim zahtevom. Zato sam dobro načuljio uši.

- Kako to misliš?

- Lepo, brate! – i tu nastade jedna pauza dovoljna da ja odem u kuću, uzmem dva piva i iznesem ih napolje. Zato ćemo taj deo radnje ovde i preskočiti. – Eto, oženio si se, dobio dete, to je uredno. Vojsku što si služio, to se i ne može nazvati vojskom. Godinu dana u uniformi, čuda mi čuda. U moje vreme …

- Ali, ja sam bio na ratištu!

- Ne prekidaj me! Gde sam ono stao? – sad se i moj otac zbuni gomilom reči koje je izgovorio odjednom tako da je izgubio nit.

- Vojska!

- Da, i vojsku si odslužio, ali još uvek muškarac nisi postao.

- Šta još treba da radim? Da skačem padobranom, prošetam go kroz grad?

- Mali, ne nerviraj me. Znaš ti dobro, treba da polažeš vožnju!

Negde nesvesno u mom umu, duboko potisnuta pored slike debele Marije koja me je poljubila u četvrtom razredu i one jedinice iz matematike koju nisam prijavio svojima, ležala je i misao o vožnji. Nikad nisam voleo automobile. Te čelične kutije na točkovima su mi samo smetale jer bih uvek isprljao pantalone dok sam se provlačio između njih parkiranih na trotoaru. Redovno su zauzimali mesta gde smo igrali fudbal i basket. Besno su mi trubili dok sam uživao u vožnji bicikla. Voziti automobil za mene je bila najveća kazna. Moja koordinacija pokreta ionako je bila negde na pola puta između hodajuće katastrofe i pokvarenog robota, a u automobilu je trebalo odjednom uskladiti oči, uši, dve ruke i dve noge, za koje nisam ni bio siguran da posedujem.

I zašto je vožnja automobila u Srbiji bila obaveza da bi postao muškarac? Ranije nije bilo automobila pa su momci postajali muškarci i bez toga. Mada, kad pomislim, ne znam da li bih mogao biti Indijanac koji je, da bi postao muškarac, morao da uzjaše konja i ustreli svog prvog bizona. Ili da budem muškarac iz nekog afričkog plemena koji mora da proba mozak najboljeg plemenskog ratnika kao inicijaciju u društvo odraslih. Sada, kad se prisetim toga, vožnja automobilom mi izgleda sasvim prihvatljiva.

Kao dokazani štreber, testove sam naučio začas, mada mi je pravilo desne strane u saobraćaju i dan – danas nejasno budući da sam levoruk i da imam dve leve noge. Naročito mi nije bio jasan kružni tok u saobraćaju. Ko tu kome dolazi sa koje strane i zašto je kružni tok izmišljen? Koja je poenta vrteti se u krug ako je saobraćaj izmišljen da bi se vozili pravo? Imao sam ja još mnogo takvih pametnih pitanja da postavim komisiji na ispitu, ali su me oni, preventivno, pustili da položim jer verovatno ni sami nisu znali odgovore na ta pitanja. Mada, ruku na srce, čemu učenje tolikih pravila kada je vožnja u Srbiji sve, samo ne poštovanje tih pravila? ...

-nastavlja se-

Dejan Andrejić

Komentari

Komentari