Foto: 
Stephen Dyrgas

Radmila 2

...Kada sam se fotografisao sa pozajmljenim naočarima za vozačku dozvolu jer sam zaboravio da uopšte i nosim naočare, i doneo vozačku dozvolu kući, prvo sam je odneo ocu na uvid. Okretao je, prevrtao njome kao Jugovića majka ruku Damjanovu i taman kad sam očekivao da će prosuti suzu radosnicu zbog činjenice da mu je sin jedinac postao čovek, on mi je vratio dozvolu rekavši:

- Ko sve danas nema dozvolu, ovo je strašno. Samo da znaš, u moj auto bez nadzora nećeš ući. Ako uopšte i uđeš.

Meni je to u potpunosti odgovarao jer nisam ni imao nameru da vozim. I tako sam nastavio da trošim svoje noge hodaljke kako bih prevaljivao rastojanja od tačke A do tačke B, prelazio ulicu van pešačkog prelaza, na crveno svetlo, na rukama, i sve one divne stvari koje ne možete raditi kad ste vozač automobila.

A onda je jednog dana moja gospođa odlučno ušla u sobu i rekla:

- Ovako ne može više! Jesi li ti muško ili nisi?

Zar opet da se dokazujem?

- Hoću da kupimo auto! I to odmah!

I tako, to odmah se desilo za tri godine jer upravo toliko je porodici u Srbiji potrebno ne jede, ne pije, nema društveni život i ne razmišlja o porodici da bi dobila novog člana porodice. Nisam prihvatao činjenicu da će auto biti član porodice. Ideja da mi komad lima, gvožđa i stakla bude neko kome ću se jadati ili ko će mi trošiti teško zarađene novce bila mi je potpuno besmislena, ali vreme je pokazalo, kao i mnogo puta u mom životu, da sam se grdno prevario. Radmila je od prvog dana bila ta kojoj se posvećivala puna pažnja. Naravno da ja nisam bio od onih koji su glancali auto po ceo dan, hvatali prstima svaku dlačicu sa sedišta i naređivali ljudima da obuvaju papuče kad ulaze unutra. Taman posla! Svako je uredno pred vožnju dobijao par hirurških navlaka za cipele, a Radmilu je glancala supruga jer je izjavila da joj treba neka fizička aktivnost. Radmila je postala naš verni saputnik. Nigde nismo išli bez nje. Uvek bi me dočekala namigujući mi svojim krupnim bademastim farovima, a ispraćala uz tužan zvuk alarma. Opraštao sam joj to što je tvrdoglavo odbijala da ide na rezervi kao očev yugo koji nije ni čuo da postoji pun rezervoar, što nas je njen metalni glas stalno opominjao da se vežemo, što nas je upozoravala da smo prekoračili brzinu. Opraštao sam joj i to što sam odmah u dom doveo tinejdžerku koja je na šminku i izlaske trošila gomilu novca. A tek redovni odlasci kod pedikira i manikira! Sve je to bilo vredno Radmile. Bar tako sam mislio ja.

Međutim, Radmila je počela da se ponaša sve čudnije. Omiljeno bi joj bilo sudaranje sa betonskim žardinjerama. Naročito onda kada bi za njenim volanom bila moja žena. Ma koliko sam ja sumnjičio svoju dragu da ona namerno cilja žardinjere, na kraju sam, ipak, shvatio da je to Radmilina pakost jer sam i ja lično pokupio dve žardinjere kada sam jednom žurio na posao. A tek policajci! Auto je prosto obožavao da se joguni u njihovoj blizini. Čim bi videla nekog policajca, Radmila bi naglo ubrzala, kao da je upravo opljačkala banku. Redovno se parkirala baš na mestima koja su zabranjena i to samo kad bi u blizini bila patrola. Nismo znali šta da radimo sa njom. Od onakvog milog auta, ona se pretvorila u prašnjavu, izubijanu pakosnicu koja je i meni i ženi kidala živce.

Zato smo žena i ja održali sastanak iza zatvorenih vrata.

- Preterala je! I kad sam je dovela u kuću. Sada je ona gazdarica, a ne ja! – besno ju je pogledala moja žena kroz prozor.

- Nemoj tako, draga, nije ni njoj lako – pokušah da odložim neizbežno.

- Samo sam te čekala. Više pažnje posvećuješ njoj nego meni! Kad smo negde poslednji put izašli zajedno? A nju svaki dan izvodiš.

- Izvozim, postoji razlika.

- Ne prekidaj me. Njoj nove patosnice, novi osveživač vazduha, čak i voskiranje. Hej, čoveče, ja sam i zaboravila šta je pedikir.

- Znam, kajem se zbog toga.

- Ne samo da ćeš da se pokaješ, nego ćeš iz ovih stopa i da zaboraviš na nju. Ključeve ostavljamo ovde, i od danas vodimo zdrav život. Idemo pešice.

- Nije bila moja ideja da je dovedemo ovde ni na početku.

- Dosta više. Nije bila tvoja ideja, ali si je odmah iskoristio da mi zabodeš nož u leđa.

I tako, imamo auto, ali ga ne koristimo. Sve zbog ženske sujete. Radmila usamljeno živi u svojoj garaži, ponekad me pogleda svojim krupnim bademastim farovima, ali nema više onog radosnog smeha njenog alarma kad je otključam. Ipak, ponekad, uveče, kad teški oblaci pritisnu grad, uvučem se kod nje, pustim sporu muziku, oborim sedište i sanjarimo nas dvoje kako odlazimo daleko, u zalazak sunca.

-kraj-

Dejan Andrejić

Komentari

Komentari