Foto: 
Daniel Coomber

Šmercuje mi lampica

Početak kraja dana

Po završetku planiranih subotnjih poslova zatvorio sam radionicu i isplanirao prohladno jesenje veče. Slaba kiša je dosadno padala što je bio siguran znak da ću veče provesti kod kuće. Naoružan cigaretama i pivom, bez ikakve potrebe za izlaskom, video sam sebe opuštenog u fotelji pred televizorom. Posle tuširanja i klope  opušten i raspoložen prepustio sam se užitku odmora. Moje dobro raspoloženje i idiličnu opuštenciju teroristički je prekinuo poznat zvuk kućnog zvonca, koje je najavilo nečiju posetu.

Uvod u nebulozu

Otvorio sam vrata i ugledao poznate face dvojice prijatelja i tog trenutka sam znao da će moji večernji planovi biti blago iskrivljeni i prilično prekrojeni. Nakon srdačnog pozdrava, kao što i dolikuje, poslužio sam kafu i rakiju, a onda je jedan od uzurpatora mog vremena i mojih planova, uz priču kako se juče vratio iz Hamburga preko Amsterdama, odenuo Brazilca iz Pakistana u beli papirni plašt i olimpijska štafeta je obišla nekoliko krugova oko planete. Izduvali smo džoint i ubrzo smo počeli da glumimo kifle. Laprdali smo nešto na ler, iako nijedna tema nije nikoga baš posebno zantrigirala. Polako ali nezaustavljivo razgovor je jenjavao i svako od nas je sopstvenim moždanim frekvencijama otvarao kapiju neke svoje neodređene dimenzije i oslobađao se nedefinisaninh talasa koji su zauvek nestajali, tamo negde. Bilo jednom tamo negde. Odjednom sam se našao u pozorištu, potpuno sam u polutami. Uz zvuke fanfara koje su najavljivale predstavu, gledao sam kako se otvara tamno crvena zavesa i pojavljuje scena koja ne predstavlja ništa, a onda se iz tog ništavila pojavio Popaj. Urnisao je konzervu španaća i potrčao je prema meni kao maratonac, dižući ruku sa sve stisnutom pesnicom. U savršeno proračunatom trenutku njegova pesnica se pretvorila u projektil koji se bezdušno spičio u moje čelo i tog trenutka desio se prekid saradnje mojih psihičkih i fizičkih čula. Samo šmercovanje lampice i mrak.

Nebuloza

Nemam pojma kako i kada mi se uključio interkuler i kulirao sam, puštajući vijuge da šalabajzaju po zvezdanim trajektima ekspanzije velikog praska, U epicentru fleševa milioni zvezda u nastanku prekriše noćno nebo, formirajući zvezdane figure raznog nečega. Bilo je tu i rimskih borbenih kočija u četvoropregu, dve sezone dinosaurusa sa Kremenkom, Če Gevara i Broz, poneki grčki bogovi, Asteriks i još mnoštvo neopisivih ali prihvatljivih scena. I sve u visokoj rezoluciji u dve boje. Neartikulisani glasovi u fizičkoj okolini ipak nisu ugrožavali nirvanu u meni. Samo su tiho prošli pored mene i produžili u nepoznatom pravcu. Simpozijumske teme su se šaltale tempom skoro mogućeg razumevanja, što baš i nema neke veze sa morskim travama i Simom Strahotom, koji su deo celine jedne epohe, makar i samo kao statisti. Neka ih. Ma, koji crni zečevi... Video sam ružu čija se boja, pod kanonadom bljesaka u mojoj glavi, iz bele prelivala u plavičasto zelenu i svetlucala kao da je posoljena srebrnim šljokicama. Impulsno je otvarala i zatvarala latice u ritmu perfektno uštelovane mašine. Ružo moja bela, al’ si plava k’o zelena trava zaborava... Sentenca koju sam već jednom negde čuo, izronila je iz anonimnog moždanog registra izazvana vizijom o ruži. Video sam i kako Dart Vejder na ljubičastom konju u galopu prelazi preko stepe predvodeći armiju krvožednih Huna u potrazi za svetim gralom. Tu scenu je pokvario Sunđer Bob koji je maestralno izvodio neke akrobacije dok je surfovao na talasima jednog od Jupiterovih okeana. U međuvremenu, Džavaharlal Nehru i Merilin Monro su završavali partiju šaha, a sudija u ringu je dosudio penal za domaće. U opštoj nebulozi sjeban je i scenario u kojem je Obeliks bezdušno izujedao dve lokalne krmačice, a Ćićolini je vulkanizer lupio fleku pa je ponovo postala nevina. Zabrundao mi meda i za Ćićolinu. A Najtviš je u pozadini davao podršku svemu apstraktnom.

Kraj dana

Dolazio sam sebi zavaljen u fotelji, odvaljen od života, balav, slinav i žedan, zabunjen kao pavijan u liftu aterirajući sa visine u vreme i prostor realnog. Prijatelji su već otišli ostavljajući me da tripujem svoje tripove. Na malome ekranu se rolao neki dosadan film kojem nisam video početak, a ni kraj. Imao sam osećaj da sam teži od koncertnog klavira, ali sam se ipak nekako dovukao do kuhinje, utolio žeđ i umio se, a onda do kreveta i završio dan.

Novi početak novog kraja ovog novog dana

Jutro sam doživeo orno i raspoloženo. Neverovatno lagan, skuvao sam sebi kafu i polagano pijuckajući, pokušavao sam da rezimiram prethodno veče. I pre i posle podne sam izblejao po gajbi, dosađivao se, ali mi je bilo mrsko da išta počnem. Javio sam se na telefon koji je besomučno zvonio i sa druge strane linije je bio jedan  pijatelj od prethodne večeri... ’’Matori, ‘si živ, idem sutra malo u obilazak rodbine, pa ću večeras da svratim do tebe, da se malo počastimo i pozdravimo. Vidimo se...’’. Tuta.

Komentari

Komentari