Srpska aPOkaLIpTIKA
- Beli, da im damo još jednu šansu?!- upitao je Zeleni silazeći sa konja da bi zahvatio vodu sa obližnjeg jezera.
Već dugo su jahali i sad kad su se približili cilju počeo je da sumnja u svoju odluku. Pogledao je i u ostalu dvojicu.
- Riđi, Crni, šta vi mislite?
Kao što je i pretpostavio, ćute, a oči su im uprte u Belog.
- Momci, ako su oni odustali od toga da budu ljudi, mi ne smemo odustati od toga da ih kaznimo. Zeleni, nemoj mi reći da se predomišljaš?
- Samo naglas razmišljam.Vas trojica ste dovoljni za kaznu koju zaslužuju, a ja treba da pričekam. Nikad nismo sva četvorica odjednom dojahali na Zemlju. Čak ni ne znamo gde se tačno nalazimo.
- Daj mi jedan dobar razlog?- Beli ga je pogledao nepoverljivo.
Čučnuo je i rukama zahvatio vodu da bi se umio, a u stvari je hteo sebi da da vremena da nađe jedan jedini dobar razlog zašto ne treba uništiti planetu. Dosetio se.
- Beli, pogledaj ovo jezero! Šteta da ga uništimo! Pa zašta smo je stvorili, vodu?
- Stvorili smo je da bi omogućili život zemljanima. A oni bacaju đubre u istu, zagađuju je. Već su je uništili.
Znao je Zeleni da Beli govori istinu, ali nije odustajao.
- Pogledajte ovu šumu oko nas! Osećate li kiseonik? Dišite, momci! Ovo je raj!
Riđi je prevrnuo očima i ubacio se u razgovor, podržavajući Belog.
- Jeste, ovo je raj od koga su ljudi stvorili pakao, Zeleni! Seku drveća i vremenom će se gušiti u sopstvenom smradu. Mi smo tu da ubrzamo taj proces i spasimo prirodu. Moramo spasiti živa bića od živih bića koji sebe zovu ljudima,a nemaju života u sebi.
U tom trenu je iz obližnje krošnje ka nebu poletela sova. Sva četvorica su se trgla, a zatim prasnula u smeh.
- Momci, mi smo smrt, a uplašili smo se? Zar je smrt plašljiva? – upitao je Crni, a zatim se pridružio Zelenom.
Jahači su privezali konje za obližnje drvo i obojica su sela na travu.
- U redu! - rekao je Beli. - Hajde da malo odmorimo. I smrt je željna odmora od sopstvenog života. Riđi, priveži nam konje!
- Ooooo, pa otkud vi? Ovde retko kad navrati neko?
Ugledali su starca koji se uz pomoć štapa kretao ka njima, pomalo se gegao, a u drugoj ruci nosio je flašu nečega.
- Mi pošli na smak! - odgovoriše uglas.
- Zar oni još sviraju? – začuđeno ih pogleda novopridošli.
- Smak sveta, starče!
-U Srbiji je smak otkad znam za sebe! No, hajde vi kod mene na po jednu!
Jahači zbunjeni gostoljubivošću jednog od pripadnika ljudi odvezaše konje i krenuše sa starcem.
- A šta Vam je to u flaši? – upita Zeleni.
- Rakija, sinko, probaj! – pružio mu je flašu i dalje se gegajući, malo u levu, malo u desnu stranu.
Zeleni nategne iz flaše, a zatim je pruži Belom, a ovaj Riđem koji je dodao Crnom. Dok su stigli do starčeve kuće ispraznili su flašu.
- Ne brinite, drugovi, imam još! U ovoj zemlji mi drugo nije preostalo. Sve su mi uzeli osim rakije! I dušu i srce i život!
- A šta je ovo? – upitao je Crni kad su prešli prag.- Kutija koja govori?
- To je, sinko, televizor! Pandorina kutija koja ti ni nadu ne ostavlja, ako si pametan da vidiš ono što ti ne dozvoljavaju da gledaš.
- Kutija koja govori?
- Koja laže čim zine!
- A ko su ovi u njoj?
- Oni zbog kojih televizor laže čim zine. Oni koju su ovde na vlasti! Srpski jahači aPOkaLIpTIKE!
Sva četvorica se nasmejaše.
- Starče, dobra ti ova rakija. Znamo da smo pošli, ali ne i da smo već došli. Sipaj nam još po jednu pa da se vratimo nazad. Imate vi svoje jahače apokalipse.
I tako su srpski „političari“ spasili svet od smaka, ali ne i sopstvenu zemlju.