Foto: 
Dušan Petričić

Svuda samo ON

Sve je počelo kada sam ostao bez posla. Razočaran u život i u ljude, utehu sam našao u televiziji. Gledao sam program od jutra do sutra. Nisam propuštao ništa, jedino kad baš zadremam, a to se dešavalo dok traju reklame. I tako, mic po mic, obolim od televizomanije.

Ali, pošto zlo nikada ne dolazi samo, počela je da poboljeva i moja žena. Njena boljka se zove tabletomanija.

Ja uključim televizor, a ona odmah proguta tabletu. Bensedin, Bromazemam, leksilijum, ili nešto drugo što joj padne pod ruku. Ako je u kući nestašica sedativa i antidepresiva, udara glavom u zid dok se ne smiri. Mnogo se živcira što po ceo bogovetni dan sedim ispred televizora.

I tako živimo svoje živote. Ja uz TV, a ona uz pilule za lilule.

Međutim, u poslednje vreme kod mene su nastupile izvesne komplikacije. Nešto slično halucinacijama, pomešanim sa paranojom i manijom gonjenja.

Uključim kanal državne televizije, na programu ON. Kad god su vesti, događaji dana, razne aktuelnosti – ON, ON i samo ON. Iz dana u dan.

Premestim na drugi kanal: i tamo pričaju o NjEMU. Hvale ga i dižu u nebesa, raduju mu se, slave ga. Ako neko samo pomisli drugačije, taj je državni neprijatelj broj jedan.

Prebacim na kanal gde je rijaliti, da malo danem dušom. Avaj, prekinuli su „Parove“ i cvrkuću o njemu. Kakvi cvrkuću, to više liči na horsko pevanje.

„Zadruga“ mi je poslednja nada, razmišljam dok stiskam taster daljinca. Ali, i tamo ista pesma – ON pa ON.

Nije bolje ni na sportskim kanalima.

- Zahvaljujući NjEMU mnogo je više publike na stadionima, a ON je najzaslužniji što fudbaleri igraju bolje nego ranije! – zapenio komentator.

Isključujem televizor i uzimam nezavisne novine. Na prvim stranama ON i o NjEMU.

Prelistavam zavisne novine. Najviše pišu o NjEMU, a imaju i anketu:

- Šta mislite o NjEMU i najavljenom blagostanju?!

- Sve najbolje! – odgovaraju ispitanici, uglavnom vlasnici plastičnih, veštačkih vilica, i oni kojima katarakta ograničava vidike. Naravno, ima i Alchajmerovih drugara, ali oni uglavnom govore o onom tamo vremenu.

Sklapam novine i otvaram frižider da vidim da li je ON možda i u njemu... Ne, nema ga! Frižider zvrji prazan, kao svih ovih dana i godina. Bolji život još nije stigao u moj frižider. Još uvek je samo u štampi i televiziji.

Otvaram novčanik. Nadam se da je bolji život bar u njemu. I gle čuda, novčanik nije prazan – ima malo paučine. Od boljeg života ni traga ni glasa. A svi mi pričaju o NjEMU i ubeđuju me da je tu...

 

Ljubomir Ilić

Komentari

Komentari