Uvek hoće da me pregaze
Foto: 
Fygget

Uvek hoće da me pregaze

Kada živite na magistralnom putu vremenom se naviknete na buku saobraćaja. Pre nekoliko dana izbrojala sam da u proseku na svakih petnaest sekundi prođe po jedan automobil, ili neko drugo prevozno sredstvo. I sve bi to bilo u redu da se vozači pridržavaju saobraćajnih propisa. Ali ne, oni to ne rade, posebno ne pred mojom kućom koja je šesta na izlazu iz sela. Otprilike je tu ona tačka gde dodaju gas i projure kao da ih sam đavo juri, ili kada idu iz suprotnog pravca brzinom koja je prekoračena na desetine km na čas od dozvoljenog, a dozvoljeno je 50 km na čas. Ni ne stignu da uspore do prvog ćoška u naselju.

Uvek sa zebnjom prelazim put, ni ne stignem do sredine kolovoza i uvek se tada pojavi neki automobil na turbo pogon sa čije putanje moram da bežim kako bih spasila živu glavu. Zaleti se na mene svom svojom silinom, velikim krvavim farovima, izbezumljenim gumama kojima bi me smrvio za tili čas. Retrovizori mu se pretvore u ruke sa kandžama beloglavog orla kojima hoće da me zgrabi i strpa pod haubu na vruć motor kako bi me ispekao, sažvakao i onda ispljunuo na put u lokvi moje prolivene krvi .

Svaki put vidim sebe kako kao bezglavo pile trčim tamo - vamo ne znajući gde da krenem. Napred ili nazad. Ako krenem napred postajem potencijalna žrtva pomahnitale nemani, a ako krenem nazad jedna više mušica na nekoj šoferšajbni. Na svu sreću uvek krenem napred i u dva koraka budem na biciklističkoj stazi.

Zašto ja uopšte i prelazim tako rizičan put? Pa, razlog je što je sa druge strane ulice prodavnica. Jedina  u kraju, sve i da hoću da odem u drugu, najbližu morala bih opet da pređem put. Sa moje strane ulice i nema prodavnice. Elem, u poslednje veme sve češće, s nadom da će me neko konačno čuti ili nekim čudom razumeti, utrčim u market sa rečima: „Mene uvek hoće da pregaze!“

Prodavačice koje su videle kroz izlog moju svakodnevnu dramu, kako bi me utešile, izdeklamaju uobičajni repertoar na račun bahatih vozača. Na to redovno dodaju kako na magistralnom putu nije dozvoljeno postaviti "ležećeg policajaca", i kako su nam vlasti izbole oči sa jednim semaforom u centru sela. Saobraćajne policije nigde na vidiku. Pojave se negde pred izbore, ili za vreme nekih praznika, u najbolje vreme da se napuni budžet države.

Lažem! Jedan pripadnik saobraćajne policije, onaj na velikom belom, autoritativnom motoru, zaustavio se jednom pred mojom kućom. Razlog nije bila moja telesna i životna ugroženost na putu, nego je hteo da mi ispiše kaznu jer sam ja, kako je on to rekao, remetila bezbednost u saobraćaju. Kako!? Izložbenom tezgom na mom travnjaku na kojem su stajali prozvodi koje sam prodavala. Rekao mi je, da svaki put kada neko stane da kupi nešto od mene, parkira auto pored puta gde nije dozvoljeno parkiranje i tako zauzime pola kolovozne trake, uspori i zaustavi saobraćaj. Gledam u čoveka i mislim se: ,,Ovaj je poludeo!” Moji kupci su uglavnom pešaci, a oni koji dođu kolima stanu na ćupriju. Pokazao mi je sve kazne koje je ispisao duž cele glavne ulice. Kazne za parkiranje prikolica sa bostanom i tezgi moje konkurencije - prodavaca voća i povrća. Pitala sam ga kako može mene da uporedi sa prikolicom bostana, odgovorio mi je: ,,Zakon je zakon!” U tom je  jedan automobil projurio njemu iza leđa, od kola smo videli samo sivu  fleku koja se na trenutak pojavila zatim nestala. Pogledala sam u policajca i upitla ga: ,,Ja ugrožavam bezbednost u saobraćaju, pa šta ovaj radi?”

Cela drama se završila tako što mi je rekao da pomerim tezgu do kapije, seo je na motor i taman kada sam pomislila da će da se da u poteru za sivom flekom, okrenuo je svoje prevozno sredstvo i uputio se u pravcu iz kojeg je i došao. Tri godine je prošlo od tog događaja. U međuvremenu gospodu na belim motorima viđam samo kada kroz moje selo prolazi biciklistička trka.

 Dobro, neću više da se žalim kako strahujem za bezbednost svojih najbližih, komšija, slučajnih ili zalutalih prolaznika. Postoji jedan dan u sedmici kada sam koliko-toliko bezbedna. Dan kada se onaj prosek sa početka poveća na trideset sekundi. Dan kada kola prolaze pojedinačno i kada ni u prodavnicu ne idem. Taj dan je nedelja. Tačnije, nedeljno poslepodne, jer prodavnica radi do 12 h.

Monika Tubić

Komentari

Komentari