Foto: 
Daniel Schuhmann

Verujete li u novi tramvaj?

Jutro je. Stojim na stanici sedmice, gde je pre 48 sati pušten u pogon novi tramvaj. Kažu da je bezšuman, brz, efikasan, ogroman, da malo troši a mnogo pruža. Radoznalost i novinarski duh su me podstakli da napravim reportažu o jednoj veoma zanimljivoj pojavi koja se dešava pored mene. Naime, desetak ljudi već dva dana kampuje na ovoj stanici u nadi da će novi tramvaj naići. Da vidimo kakvi su utisci do sada.

- Ja ne živim u Beogradu, ali kad sam čuo da je pušten u pogon ovaj novi tramvaj, rekao sam ženi, pakuj prnje idemo u glavni grad. I evo već deset sati smo ovde, čekamo, nadam se da ćemo dočekati.

            - Znači brate, ja tebi da kažem nešto! Ja mislim da taj tramvaj ne postoji. Stojim ovde bre, zaledio sam se, bre. Mogao sam da budem gajbi, da ležim a ja se ovde žrtvujem, radi čega, čoveče. Radi čega?

            - Ovoga nije bilo kada sam ja bila mlada. Tada se znalo ko kosi a ko vodi nosi, a ne da nas ovako zajebavaju. Ranije si mogao u parku da spavaš, na klupi i da se osećaš spokojno, kao kod kuće, a sada se svi drogiraju, piju, puše, nije bilo toga u moje vreme. Nije da vam kažem.

            - Ovo je nečuveno. Već dva sata ne prolazi ništa. Ja sam znate kontroler, mora od nečega da se živi... A oko novog tramvaja je reč. Nisam ulazio u njega, baš čekam da proverim kakvo je stanje. Znaš onaj osećaj kada te svi gledaju i plaše se. Uh, dozvoljava mi da budem ono što nikada nisam mogao. Znam da nema veze sa temom ali ja volim da budem u centru pažnje. Čekaj, gde ćeš! Imaš li kartu...

            - Ovo je sve izmišljotina raznih umova. Masoni su krivi za sve to. Videli ste nadam se znak na tramvaju, u malom uglu je ugraviran trougao sa svevidećim okom, znate šta to znači. Dani su nam odbrojani, ne možemo ništa promeniti. Čekaćemo...

            - Pa, mislim, bila sam u šopingu i baš je beautiful ovo što sam uzela. Videla sam ove ljude kako čekaju i rešila sam da sačekam sa njima. Bože, ovo dugo traje, već mi se umastila kosa. Moraću da se okupam kada dođem kući, to nisam ja to je moja šauma...

            - E tebra, imaš deset dinara treba mi za pivo. Molim te brate...

            - Ja sam ovde sasvim slučajno, krenuo sam da kupim hleb i shvatio sam da je poenta nešto drugo, to što me moji čekaju već dva dana to nema veze. Ja verujem da će ovaj tramvaj doneti mnogo više od hleba, doneće toplinu, sigurnost, nešto što dosta dugo ne možemo naći u kori hleba.

            Na horizontu pojavljuje se beličasta svetlost. Silueta tramvaja se približava. Izgleda tako prelepo, nikada nisam video ništa slično. Na njemu piše ’’za garažu’’ i upravo prolazi pored stanice i nestaje u suton, dok se u licima ispitanika vidi da nisu okrznuti odlaskom, da i dalje veruju u taj ponovni dolazak. Do tada će čekati...      

Stefan Megić

Komentari

Komentari