Foto: 
autor nepoznat

Vratiće se, Rode, sve će im se to vratiti

- Postoji Peta dimenzija, nepoznata čoveku, ogromna kao svemir i večna kao beskraj. To je prostor između svetlosti i senke, nauke i praznoverja. I nalazi se između ponora ljudskih strahova i vrha njegovog znanja. Ovo je dimenzija mašte. To je oblast koju nazivamo: Zona sumraka! A vaša srbija je mračnija od te zone.

- Ona je šesta dimenzija, u kojoj je čovek sam sebi nepoznat, mala mrva Svemira kojoj su pojeli večnost i gde je glupost veća od beskraja. Rupa bez dna, ali kojoj se kraj nazire. Prostor na koji senke od ljudi drugima zaklanjaju svetlost, mesto gde se nauka guši praznoverjem. I nalazi se tamo gde ima besvesti svesnih i obesti besvesnih. To je ponor u kome umni ljudi strahuju zbog svog znanja, jer su na vrhu neznalice. To je dimenzija gde se u maštu beži od stvarnosti koju stvaraju oni bez mašte. To je oblast koju nazivamo: Zona srbija! Gde se vlast goji, a narod siromaši.

- Jesi li gladna?!

- Jesam, Rode!

- Želiš li parče hleba?!

- Više želim parčence svog neba. Gladna sam života, Rode, i žedna znanja, putovanja, a sita sam njihovog kriminala zbog gladi. Pojeli su Srbiju, a nas još uvek jedu i zato su im stomaci sve deblji i deblji dok ćemo mi uskoro sopstvene kosti glodati da bi preživeli.

- Da bi oni bili siti narod mora da gladuje, a ko im je dozvolio da tako rade?

- Taj isti gladni narod. Navikli da jedu govna i da se zasite.

- A zato si ti toliko mršava?

- Mene su ostavili bez hleba i tada sam hranila svoj mozak znanjem, obrazovanjem i mudrošću, a ovi mršavog znanja su hranili sujetu. Jebi ga, Rode, ispalo je da je njihova glupost bila pametnija za mene.

- Ti si hrabra žena.

- Ja sam samo žena. I nisam toliko hrabra koliko su oni velike kukavice.

- Rekao bih da nisi ni u jednoj zoni.

- Ja sam u sopstvenoj zoni koja je neograničene mašte, bezgranične slobode i ograničene gluposti. Graničim se samo sa ludilom. Ali jedva čekam da i tu granicu pređem.

- Misli ti prelaze sve granice! Dolaziš u moju dimenziju.

- Tako je, jer oni dolaze!

- Ko to ide?!

- Pssst! Nemoj nikome da kažeš, ali oni dolaze!

- Ne čujem nikog!

- Zato što još nisu stigli. Na putu su! Niko ih ne čuje osim mene. Dolaze uz zvuk Bernarda Hermana.

- Od tog zvuka se ledi krv u žilama, a ko dolazi?

- Osvetnici! Vratiće im se, Rode, sve će im se to vratiti! Neko će zbog toga glavom platiti. Žao mi je nas kojima izgubljeni životi neće da se vrate, ali će zbog naše patnje morati i oni da pate. Oni pate.

- Želiš li da odeš iz Zone srbije?!

- Ne želim, Rode, jer tu je moj rod, moja rodna zemlja. Sve mi je tu, Rode, NE ŽELIM, ali MORAM!!!

- Ni ja ne želim od tebe da odem, ali moram. Puštam te da spakuješ ono što nemaš, jer sa sobom ne možeš povesti sve koje ti ostaje. Odlazim sad. A ti beži iz ove Sumračne srbije i molim te, nemoj da  plačeš, jer ...Želim  još nešto da ti kažem! Idi i ne osvrći se, dovoljno si poročna i proročna. 

- Znam, Rode, jer više i onako ničega neće biti!!!

- To sam hteo da ti kažem! Zona srbija je jedna od mojih epizoda. Država postoji samo u vašim glavama, jer vam to govore. Ustvari, to je zemlja koje više nema.

Komentari

Komentari