Foto: 
autor nepoznat

Bez njega ne mogu

Daaaa, beše ga juče i danas je na stolu, a neizostavno će ga biti i na sutrašnjoj trpezi. Hrskav, zlatasto rumen i vreo kao kad sunce upeče, u isijavajućoj vrelini mirisa me nagoni da proždirem zlatne polugice, što i činim, sve hukćući i duvajući dok me muž, kao i svaki put, sablažnjeno gleda. Jedem ga uvek rado, kao da ga jedem prvi put. Koliko god ga je na stolu, nikad ga ne ostane i uvek nedostaje još malo. Kako, ne znam?

Od kako postojim jedem pomfrit, naučila sam da ga pečem kad sam imala devet godina. Uz pomfrit je uvek neka salata i eto meni ručka, a ostali ukućani imaju pored pomfrita sve ostalo.

 "Opet pomfrit!", kad čujem to za stolom, drsko odgovorim, "Kome se ne sviđa neka ide u hotel!". Ta replika nam je kao lajt motiv pred ručak. Neke porodice imaju svoju molitvu za trpezom, a ja se svaki put zahvalim i pomolim za zdravlje Indijanaca koji su krompir gajili i predali znanje o njemu evropskim osvajačima.

U popodnevnim ili večernjim satima opet se vraćam krompiru, ali u obliku čipsa. Kad otvorim kesu čipsa (uvek najveću) nikoga ne nudim, ako sam nekad sebična, to je kad jedem čips. Samo meni, može mi se. Kad jedem čips niko ne sme da me uznemirava,  to je nešto kao ritual, moj momenat smiraja, duhovnog uzdizanja, dokolice i uživanja.

Kod nas ima mnogo proizvođača čipsa, ali najneukusniji, najslaniji i najmasniji i uvek zagoreo je Swislajn-ov. Ostali su dobri. Jedno vreme Pik Čačak čips je bio za izbegavati, sad je dobar. Volim čips bez dodataka paprike, sira i koješta, samo jednostavna slana varijanta.

„Živim brzo i hranim se lako“ beše nekad reklama u kojoj je promoterka bila ona kreštalica sa Pinka. Bilo je tu i agresivnih pristupa Sergeja Trifunovića u reklamama za čips. Ove poslednje s velikim osmehom i ova vezana za fudbal, kao čips pojačava navijačko dejstvo su budalaštine, samo stigmatiziraju čips. Hoću da kažem da kod nas nisam videla ni jednu dobru reklamu za čips. Što se mene tiče, čipsu reklama ni ne treba, ja sam mu hodajuća reklama. Jedem čips i izgledam lepo i zdravo.

Hvala latinoameričkim Indijancima što su otkrili divlji krompir na visinama Anda i prilagodili ga za jelo. Hvala i onom konkistadoruPizaru što je doneo krompir u Španiju polovinom 16. veka. Hvala Dositeju Obradoviću koji je otvorio prvu školu, prosvetlio nas pismenošću i doneo krompir da nas nahrani. Da to nije uradio, ja bih danas bila gladna i nepismena.

Evropljani su krompir u početku koristili kao hranu za stoku. U Francuskoj je dugo vladalo uverenje da krompir izaziva lepru, pa je 1748. francuski parlament zabranio da se krompir u toj zemlji čak i sadi. Krajem 18. veka, zaslugom agronoma Parmentjea krompir je ozvaničen kao hrana za ljude. Parmentje je proširio glas da je krompir zapravo rezervisan samo za bogate slojeve društva. Tada je vladala glad u Francuskoj, pa jesiromašan narod počeo da krade krompir. I tako je krompir dobio svoje mesto u ishrani ljudi.

Krompir se koristi u domaćoj medicini, sprečava izbijanje plikova od opekotina. Služi za čišćenja raznih mrlja i srebrnine. Od njega se pravi alkohol, neka vrsta votke i skrob. Poznato je da danas ima oko 3000 vrsta krompira.

Malo iskustva o krompiru: Imamo rane, srednje kasne, stare, nove, hibridne sorte krompira… Za pomfrit su dobre sledeće vrste crvenog krompira: Kleopatra, Raja, Red fantast. Bele vrste: Brajt, Agrija, Rivijera.  Imamo i Lizetu i Felestinu  Za pomfrit je bitno da krompir ima visok sadržaj suve materije i da nije brašnast. Morene je nova sorta krompira i u postupku je introdukcije na našem tržištu, dobar za pomfrit i pire ali se retko nađe. Da upozorim, iz iskustva, Bela rosa, beli krompir treba izbegavati, ne valja ni za jednu varijantu. Preporučujem Red fantast jer može da se nađe na našem tržištu, kasna je sorta tako da ga ima i zimi, za pomfritje odličan, isto tako i za sva ostala jela od krompira. I Dezire je dobar za sve ima ga dosta u domaćoj proizvodnji.

U svakodnevnom životu sam skromna, ali bez krompira ne mogu i neću!

Komentari

Komentari