Foto: 
autor nepoznat

Brišući let

Ja imam nade za ovaj grad 
ja imam veliku nadu 
ja imam grad
ja imam jutro svakoga jutra 
ali jutro moje nade tek dolazi.

 

Često se setim ovih stihova Miodraga Pavlovića, na kojim bi trebalo da smo mu zahvalni, i to ne samo zbog njihove lepote.

Svet bez nade je svet bez boga. Kome je takav svet potreban?

 

I šta je naš svet danas ako ne jedna velika selendra sa cirkuskom šatrom u sredini i sirotinjskim avlijama raštrkanim po periferiji. Zar tako ne izgledaju svi veliki gradovi, i što su grandiozniji to im je sličnost očiglednija. Zar vam se ne čini da nimalo slučajno nisu tako koncipirani? Možda baš s podmuklom namerom da njihovim žiteljima bezmalo na svakom koraku mami uzdahe svojim šarenim lažama i drugim izazovima i dražima, kojima se bez razmišljanja treba prepustiti, jer to je smisao i paradigma života u velegradu.   

Još malo, pa će nam biti potpuno svejedno kojim ulicama hodamo, pošto su sve više nalik jedna drugoj kao da su preslikane. I ako se taj neslavni trend nastavi, sve će se uskoro pretvoriti u jednu jedinu, kloniranu u mali milion primeraka. Upućeni kažu velike svetske turbulencije obično idu na štetu malog čoveka. Male takođe. Onda, nema ti druge mali čoveče: spašavaj glavu!

Ako ti se ide u grad, nećeš pogrešiti gde god te pamet bude odvela – svuda te čeka isti streljački vod. Banka – menjačnica – kladionica – apoteka – frizeraj – picerija – banka – mini-market – parfimerija – menjačnica – palačinkarnica – drogerija – pekara – banka – butik – apoteka – kockarnica – frizeraj – fotograf. Isto to, ali u skraćenoj verziji, ako izuzuzmemo picerije i butike, važi za ulice koje nisu u trgovačkoj zoni, ili u strogom centru grada. A svaku pomisao da nas iza nekog ćoška čeka nešto nesvakidašnje, neobično ili izuzetno, zaboravite. U najboljem slučaju natrčaćemo na neku poznatu nam osobu iz detinjstva ili mladosti, ali od tog susreta imaćemo samo glavobolju, pošto je verovatnoća da ćemo joj pogoditi cenjeno ime, ravna nuli, a o tome u kakvoj smo uspomeni ostali jedno drugom i da ne govorimo.

Dakle, pošao si u grad. Ugledao si banku i pohitao da podigneš neku crkavicu. Polovinu te svote pretvorio si u evre, za svaki slučaj, dobivši gratis ljubazan osmeh devojčurka u menjačnici. Ostatak si ubrzo potrošio u kladionici. Na obližnjem kiosku smazao si pljeskavicu, ali, avaj, moraš opet u menjačnicu. Potom pravac apoteka, valja se polečiti, brza hranna je drugo ime za brzu smrt, a tebi se još ne umire. Zato hajd'mo dalje: evo još jedne kockarnice bog je blagoslovio! Uđao si, a kako drugačije, nego na sopstvenu odgovornost. I opet su te očerupali kao gusku. Poslednji u nizu je naravno fotograf, pošto ti je preostalo samo još da se slikaš.

Sve sam ja to nebrojeno puta već iskusio na svojoj koži, zato sam i smislio spasonosnu odbranbenu strategiju. Nazvao sam je Brišući let.

Kad pođem u centar grada, obično nekim poslom, najpre podesim svoje sprave za navigaciju, a posle se čvrsto držim zacrtane maršrute, to jest sredine ulice; namrštim se, pogled mi je fokusiran ka napred, ništa levo, ništa desno, ništa izlozi, ništa druge mamipare; čuvaj, sinko, svog vrapca u ruci od goluba na grani, govorio mi je otac. Ili ćeš glavom platiti. Mudrost je u tome da znamo šta hoćemo i nikad ne odustajemo. Poteškoće i nevolje nam služe da ojačamo. Dakle, samo napred, hrabro, otprilike onako kao Valter, dok je u onim slavnim kadrovima Šibe Krvavca branio i odbranio Sarajevo.

Ali to je samo film, reći će neko. I u pravu je. Ali zar svako od nas ne živi u nekom svom filmu, sa odjavnom špicom na njegovom kraju?

Izbledeće sećanja, nestaće uspomene.

Ali za deset, dvadeset godina, možda će se opet neko pitati: ima li nade za ovaj grad, i druge gradove slične njemu, što su na korak od potpunog utapanja u bezličnost? Ili bijemo još jednu unapred izgubljenu bitku?

Ko preživi, pričaće. Sva je prilika, imaće i o čemu.

Komentari

Komentari