Foto: 
Cheryl

Carpe diem

Ako nam dan ne upropaste problemi koji nadolaze sa svih strana, prazan novčanik, istopljena kreditna kartica ili gledanje informativnog programa bilo koje televizije (jer sve uređuje isti urednik), a pod pretpostavkom da smo zdravi onda postoje dva načina da to sami uradimo. U ovoj zemlji i ovom vremenu za to nam i nije potreban neki poseban trud, jer ophrvani brigama današnjice sve češće se vraćamo u setnu prošlost ili zabrinuto gledamo u neizvesnu budućnost.

Kada zaronimo u svoja sećanja obično se prisećamo ljudi i događaja prizivajući ih u sadašnji trenutak, ponovo ih emotivno doživljavajući. Sa godinama, koje kako kažu donose mudrost, ali i sve više sećanja, većina nas će početi da govori o „onom, boljem vremenu“ i „drugačijim ljudima“  ne primećujući da počinjemo da ličimo na svoje roditelje ili deke i bake i njihove priče za koje smo imali sve manje strpljenja kako smo bivali stariji. Ako sećanjima damo i muzičku podlogu (što ja često činim), onda putovanje u prošlost kao kakva paukova mreža počinje da nas obavija svojom setom, stežući nas do trenutka kada smo na granici da oni emotivniji među nama i zaplaču. Jer, čak i onda kada se sećamo veselih, lepih trenutaka uzdah koji nam se omakne nas podseti na njihovu jedinstvenost. A kada bi hteli da do detalja repriziramo sve u tome ne bismo uspeli jer je svaki od njih unikatan u svom dešavanju, a mi neponovljivi u vremenu svog života. Zato, onda kada ih pod pritiskom vremena oličenom u kalendaru ponovimo trebalo bi da ih mudro, ali ne i preozbiljno, shvatimo i da uživamo u svakoj sekundi. Ona manje lepa ili potpuno ružna ne bi trebalo nikako prizivati, čak ni onda kada nam je to opet godišnjim krugom nametnuto već samo tiho ispuniti tu normu ličnog (emotivnog) i društvenog života i nekako ih potisnuti lepim sećanjima na ljude ili događaje koji su oni sami ili u vezi sa njima. Jer, iza svake smrti stoji novi život, iza svake tuge postoji i sreća, a ispred prošlosti sadašnjost koju upravo doživljavamo zagledani u budućnost.

A kada se otrgnemo iz naručja uspomena nekako smo skloni da preskočimo sadašnji trenutak, pod pritiskom brzine života pobegnemo unapred, u budućnost za koju se uplašeni nadamo da je bolja od vremena u kojem obitavamo, vremena naših sadašnjih života. To je drugi način da sebi upropastimo dan, jer ako nas nije ugušila setna paučina sećanja, brige neizvesne budućnosti sigurno hoće. Prepuštanje razmišljanju o budućnosti je ubojitije za naše raspoloženje od sećanja. Jer, sećanja su definisana svojim dešavanjem u prošlosti, dok nam budućnost nosi i neizvesnost. Iako svi očekujemo bolje od onoga što imamo danas, bez obzira na to šta ko od nas želi za sebe, ipak negde u dubini naših razmišljanja postoji strah. I nikako da shvatimo da on samo parališe i da smo takvi nemoćniji da napravimo korak napred od deteta koje se uspravlja i na nejakim nogama kreće u život. On nam ostavlja gotovo neograničen prostor za razmišljanje sa mnoštvom Šta? Kako? Kada? koja bezobrazno koketiraju sa jednim velikim Možda i Ako. Tako prepušteni sebi i svojim razmišljanjima o budućnosti gotovo ne primećujemo da smo teretu današnjeg dana dodali i brigu za sutrašnji, tu uglavnom iskrivljenu sliku koja čak i kada je osnovana ima samo polovinu šansi da izađe iz svog rama optočenog brigama i oživi u našim životima. Jer, ma koliko da smo sigurni u sebe i svoja predviđanja, ipak ne znamo šta donosi sutrašnji dan. Za budućnost bi trebalo da imamo okvire, ali nikako i gotove definicije. One ne samo da će da nas u trenutku svog (ne)ispunjenja razočarati, već ne ostavljaju prostor ni za one lepe kojima u svojim razmišljanjima dajemo tako malo mesta. A već dva milenijuma čujemo, a da ne slušamo: „Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za sebe.“ (Mt 6, 34).

Zato je važno poslušati mudre Latine i zaista iskoristiti svaki dan. Čak i onda kada nam je izbor sužen i uslovljen pronaći onu sakrivenu, neponovljivu lepotu svakog trenutka. Onu radost u malim dešavanjima i stvarima, osmehu i ljubaznosti. Doživeti sadašnjost svog života i gledati ga toplim pogledom. Ne prepuštati se ni prošlosti ni budućnosti. Živeti sada.

Nebojša Stefanović

Komentari

Komentari