Foto: 
autor nepoznat

Celina

Usamljenost je nekada (čitaj: često) dobar prijatelj. Najlepše se tamo osećam. Ušuškano je i toplo. Kažu da ne valja biti u sigurnoj zoni i treba bežati odatle, ali ovo je drugačija sigurna zona. Ovde neka nikoga i niko ne sme da uđe. Tu je sve lepo i sve dozvoljeno. Nema glasova, nema moranja, nema želja, nema čežnje. Samo jedno bestežinsko stanje preplavljeno srećom i utehom. Verujem da je nešto slično u prenatalnom stanju. Makar ja to tako zamišljam.

Vreme ne postoji, što je najbitnije. Nigde se ne žuri. Leži se i samo se biva. Postoji se. Tada se sjedinjujem sa svojim organima. Utrobom i unutrašnjim disajnim putevima. Osećam vazduh kako prolazi kroz svaki deo tela i stapa se sa česticama organizma. Osećam kako raste život sa svakim udisajem. Raste sreća i širi se mir. Stapam se sa svojim Ja.

Nema očekivanja, nema traženja, nema davanja. Samo ja sa svojim unutrašnjim lepotama i severnim polovima. Visinama i kotlinama.

Nema kajanja, nema nadanja. Nema života nakon ovog trenutka, i nema smrti nakon ovog života. Sve prošlosti sveta se pred mojim očima sklapaju i pretapaju u postojanje koje je plod dalo u sadašnjem vremenu. Boje postaju zvukovi i čujem cvrčka u travi. U blizini je šljiva. Slična Danojlovićevoj, samo je ova šljiva moja, pored nje sam odrasla, i samotnjačke trenutke kraj nje provodila.

Trule plodove oko stabla nikada ne skupljam. Volim da gledam kako ih mravi komadaju i nastavljaju svoju egzistenciju sasvim bezosećajno. Tako mali, a tako hladni. Tu mi se javila ideja da bi mravi bili savršene ubice. Sunce me gura da se pomerim u hlad i posmatram svet prirode iz mračnijeg ugla, jer mi se javljaju tačkice od naglog ustajanja i sada vidim kaledioskop prirode.

Svo zeleno ovoga sveta sručilo se tu, pored moje šljive i pored mojih mrava. ,,Zeleno, volim te zeleno“, i sećam se mirisa učionice toga dana kada smo učili stihove ove pesme. Klupa je bila lepljiva od ruku i prljavih svesaka, jer je bilo slično prolećno vreme. Isti osećaj budnosti sam imala tada kao i sada dok se vraćam u kuću kroz mračan hodnik hladan u letnje dane poput švapskih kuća.

Toliko je prijatno da mi se osećaj nostalgije javlja već sada. Jasan pokazatelj vraćanja u realnost. Osećaj tuge i žaljenja što tek treba da nestane. Ljudski glasovi se polako pojačavaju i vraćam se u sadašnjost. ,,Želiš je još jedno parče?“, pita poznati glas. ,,Ne, hvala“, odgovaram uz smešak i gledam svoju unuku koja duva u svećicu na torti sa koje štrči broj jedan. Na levom ramenu mi je poslednji zrak Sunca ove jeseni. Okrećem se i srećno gledam u daljinu, puštam da me osećaj sreće preplavi dok se zvuk starosti spaja sa mladošću u jedno.

Komentari

Komentari