Foto: 
Kai Schreiber

Don’t happy, be worry!

Ogroman dug.

Mislim, uopšte ne bi bio toliki da je Pera otišao pravo u policiju. No, od kad su ljudi u ovoj zemlji hronične frustracije i iritacije sposobni da racionalno razmišljaju? Jedan trenutak nepažnje i – sve krene u nekom pogrešnom smeru. Skroz-naskroz pogrešnom.

I šta onda?

I onda pokušaš tamo.

I onda pokušaš ovamo.

Neće tamo.

Neće ovamo.

Kako sad da ne budeš zabrinuta za budućnost? Ne onu daleku, već onu koja neumitno kuca na vrata, koliko već sledećeg meseca, ili u maju? Bila sam zabrinuta i prošle godine, ali ovo je drugačije. Sad su jedini problem vreme, snaga, te koliko sam voljna da se laktam kako bih dobila ono što želim.

A ne želim mnogo, verujte mi. Hoću da redovno plaćam račune, popravim par sitnica u kući, povremeno pojedem nešto lepše i da svake godine skoknem do mora. To mi je potrebno. Za ostalo...koga briga? Velika očekivanja su za one koji pišu kojekakve NLP priručnike, idu na konferencije teoretičara zavere i ljubitelja zen-bašti. Ja sam isuviše jednostavna osoba. Volim da pišem, fotografišem, na sto mi hleb stavlja web dizajn. Nisam se rodila za velike stvari, već više da budem ona što se cereka iz senke.

Cereka? O čemu ti to, kršna ti mrvo draga? Humor. Jedino oružje koje uvek opali, jedino oružje koje trenutno imam.

Nije to onaj „udri brigu na veselje“ pristup, au contraire.

Bobby McFerrin je pevao Don’t Worry, Be Happy, ali to nije to. Kod nas, u sovjetskoj Srbiji, sve je naopačke. In Sowiet Serbia, fear has you! Kad si u kandžama straha za budućnost, nemaš kontrolu, hvataju te za gušu...i šta onda?

Stvarno, šta onda?

Ovako trenutno izgleda moj unutrašnji monolog. Ne volim da kukam, ne želim da ukućani vide da sam isto toliko uznemirena koliko i oni, no moram negde da se izjadam. Nekome.

Komentari

Komentari