Foto: 
autor nepoznat

Drveće bez korena

Potomci, deca, krv tvoje krvi, bezbroj najlepših izraza za nastavak tebe kao čoveka jedinstvene genetičke slike. I nema tu mesta za sumnju, svako dete se voli do stepena nepodnošljvosti i preko granice bola. Kada se tvom izdanku, tvojoj mladici nešto dogodi, smrt je jedino utočište od kidajuće agonije koja te nikada ne napušta, ni u snu, ni posle mnogo decenija, ostaje uvek tu kao nož u srcu i ne dozvoljava da ti disanje više ikada bude do kraja, bez seckanja i bez jecaja.

Ali, postoji i nešto gore od smrti jabučice tvoga oka, postoje slučajevi kada te rođena duša ugrize, šutne, zaboravi. E, to je možda najgori gubitak koji se ljudski može preživeti.

Objasniti nekome da si roditelj, a da nemaš dece, jer te ne žele, jer te zaboravljaju, jer ih samo tvoje ime tera na grimase dosade i mrzovolje, suviše je bolno za reči i sećanja. Danas je nekako lakše zaboraviti onog koji ti je darovao najveći poklon, lakše od kupovine novih cipela ili spiska potrebština za negu tela.

Došla su vremena kada deca jedu roditelje, ne zato što su grešni, ili dužni i ružni, već zato što imaju drugačije životne kodekse, sećaju se poštenja i čovečnosti, ne prezaju od pomoći svakom u nevolji, ne dotiče ih savremeno zlo, jer su duboko izgradili sopstvene bedeme i ušančili duše. A ta deca, ta krva naše krvi, takva su baš zbog nas i naše želje da ih poštedimo života, da ih zaklonimo od svega što je nas šibalo. Zaustavili smo nihovo odrastanje u onom trenutku kada samo, od silne ljubavi, preuzeli krivicu za njihove neuspehe.

Neka ne beže, potomci, izdanci, mladice i neka se ne skrivaju od sopstvene odgovornosti za sopstveni život, jer on je njihov i samo njihov. Neka biraju pažljivo kako će graditi sebe bez korena od kog su se samovoljno isekli.

Lepotice, lepotani, dušice, anđeli, osvrnite se ponekad u sebe da bi progledali i osetili, jer će doći vreme kada će i vas neko da zove majkama i očevima.

Komentari

Komentari