Foto: 
Pexels

Dug je dug

Od tvojih dodira  raspadam se u bezbroj delića obojenog stakla. Ti ih uzimaš i zagledaš, diviš se bojama kroz koje se rađaju sunčevi zraci i usemenjuju se u tvoje očno dno. Morsko dno.

Bahato ih bacaš na zemlju, uplašen kao dečak koji još ne zna da voli, pa ih zbog novog, nepoznatog osećanja besno gazi, razbijajući ih na još sitnije delove. Hoće srce da mu pukne od miline i tek probuđene strasti, pa se brani.

Onda ih sažaljivo uzimaš u ruke i slažeš neki svoj vitraž ljubavi sve sa kapljicama krvi iz tvojih prstiju. Hajde, zakrpi mi srce sa tim delićima, neka sunce razlije boje kroz njegov prozor od čežnje i bola. Samo će tako na podu mog načetog bića ostati odraz tog šarenog svetla, baš kao kroz vitraž na oknu neke crkve, kao šarenilo što pada na onog dole što kleči i moli. Biće to božji znak. Nada da ti ipak, za mene, postojiš. I posle mora suza, veruj mi, nada postoji.

Pazi, da sam na tvom mestu, ja, ipak, Jadranku više ne bih dotakla... Ali, ti si taj koji daje konačnu odluku.

Opet ćemo se sresti. Ne znam kako i gde, i zaista, ne znam ni zašto, kada si me već ubio svesno i ne baš tako naivno. Ali, kažu mi: dug je dug. Sad ti meni duguješ.

Dogovaram se sa anđelima šta da preduzmem u sledećem životu. Da li da ti se predam, opet, kao strasna žena, ili da budem tvoje nerođeno dete da bi patnjom obasjao, sad ti sebi svoje morsko dno? Da uskovitlam taj mulj i isteram demone, počupam travuljinu gde se oni legu, da patiš, nepovratno patiš... Ne znam, videću kako da te volim i da ti mene voliš, ali da tebe ovog puta boli. To svakako mora biti bol, samo ne znam da li da to bude kroz strasne dodire naših tela i duša ili samo tvoj pogled na nerođenog... Ne znam, nisam pametna... Samo znam da bol daje saznanje i milost, budi razumevanje i ljubav, ubija sebičnost i stvara posebnu kreativnost. Daje i moć da se zavoli jedan, a zbog njega sebe i sve.

Kakav je to blagoslov, kada nam je bol osnovno pokretačko sredstvo za stvaranje? A jeste blagoslov, tera nas sve dublje sebi, do početka, do ljubavi. Zato ti najviše hvala. U tom smislu, učinio si veliko delo za mene, u stvari, baš si me zadužio...

Sad već sama skupljam još nedostajeće deliće mog preemotivnog bića, slažem koliko mogu, seckam, ukrajam, brljam, pravim se važna kao da znam šta treba da radim, a iskreno, pojma nemam, samo improvizujem.

„Kako god, to se sve zove životom“, došapnuše mi anđeli, ma kako neorganizovan i raštimovan bio, tvoj je!“

Hvala lepo!

Najdivnije je to što sam naučila da praštam. Jesu to teške lekcije, ali da se naučiti. Mora čovek samo da ima motiv, na primer, kao moj osećaj da će taj koji vas je najviše terao da naučite, morati za to i da plati. Kad–tad. Šta ću, dug je dug!

 

Komentari

Komentari