Foto: 
autor nepoznat

E, taj dan ja čuvam

Da li je moguće da me više ništa u životu ne može iznenaditi, ili je to samo nada? Volela bih, kao i svaki drugi čovek, mirno more i nebo bez oblaka, život bez oluje, ali…ne ide to tako…

Najveću bol čovek doživljava zbog sebe samog, a ne zbog drugog čoveka. Sav život je doživljaj naše duše i tela, fino tkanje bogate palete osećanja.

A, čini mi se da se život svodi na trpljenje u svim mogućim oblicima. Tek poneki tračak ili bljesak svetlosti, blistavost mudrosti, duh radosti, osećanje nade.

Nisam ni u kakvom krugu ili zatvorenoj ideji nadmoći ljudskog postojanja. Svesna sam fizičkog mrvljenja, prolaznosti, svesna unutrašnje lepote i snage duha, zahvalna svemu tome šta ja jesam i šta ja nisam.

Molim sebe da ne razmišljam i ne patim više zbog nestajanja autentične sile zvane ljubav. Ne bojim se ja starosti. Prestravi me, samo, ljuštura ljudskog postojanja, izgubljenost nutrine, srži onoga što je duša. Sažalim se nad malodušnoj starosti, nerazumevanju, besu i ljutnji neostvarenog bića. Pred bahatošću fizičke snage ne saginjem glavu. Znam, ako taj dočeka starost, bar će tada shvatiti šta pobeđuje u životnoj trci: duh, a ne telo.

Kao dete, plakala sam zbog otpalog lišća, tmurnog neba, zbog jedne jedine ružne, ili nepromišljene reči upućenoj meni. I ne naplaka se ja! Trebalo je još da plačem…

Kako je lepa i bolna bila usamljenost u sred dvorišta, u društvu, Višnje, Trešnje, Oraha i kojekakvog drugog rastinja, sa gospodinom Vetrom i veselim sestrama Sunca, Zlatokosim drugaricama koje bi svojim dolaskom i nestašlukom mamile osmeh na mom licu, suze u očima i radost u srcu. I nije postojalo vreme i sve tuge bi se istopile i mašta bi vladala svakim pokretom, bila sam gospodar svog carstva, bila sam carstvo…

E, taj dan, tu sebe, ja čuvam!

Opet će jesen, miris spaljene zemlje, pečenog kestenja, nemirna upornost košave, glas skupljača starog gvožđa, bojlera i drugih stvari, opet će zvuk potpetica po pustim ulicama…opet će zagrljeni parovi da se ljube grejući se pogledima punih ljubavi i opet ću se setiti detinjstva i snage dečje pesnice u kojoj se čuva čarobni trenutak odrastanja. A, taj trenutak za mene još traje! Ništa mi ne može ni vreme, ni suze jer, ja, svakako, ne mogu da odrastem…

Komentari

Komentari