Foto: 
autor nepoznat

Eho

Koliko smo sami od jedan do uginuća, čak i kada smo sa nekim? Moja pretpostavka: mnogo. Da li imate taj osećaj da se, u poslednje vreme, svuda osećate usamljeno? Da sedite sa nekim, a zapravo ste vekovima i sferama udaljeni od osobe. Niste tu, ta osoba nije tu. Svako u svom univerzumu, da li izmišljenom ili ne, to je sad već nova tema za mozganje.

Lično mislim da pravimo sopstvene svetove namerno. Ograđujući se, mi se oslobađamo negativnosti i loših uticaja koji dolaze od spoljašnjosti. Oprobani sistem radi, i to sa vrlo visokim rezultatima. Ali kao i svaki, i ovaj sistem ima manu: osladi nam se lako pa tako onda počinjemo da živimo ustajući iz kreveta zatvoreni poput kapsule za spoljne uticaje. Kako za loše, tako i za dobre.

Hodamo kroz grad poput zombija isto kao što hodamo kroz sopstveni život, ograđeni od svega što može da dođe i u blizinu nama samima. Uhvatimo sebe kako začuđeno gledamo u ljude koji nam prilaze. Zaboravljamo kako se komunicira, ali ne želimo da naučimo. Ne želimo da izađemo iz te safe zone.

Upoznajemo opet sebe i ono što smo davno zaboravili: svoje želje. Otkrivamo, igramo se, istražujemo. Smejemo se nakon dugog vremena, lepo je, ne treba nam niko da se priključi u tom imaginarijumu koji smo stvorili od realnosti koja nam se ne dopada. Ona je siva i jednodimenzionalna, a ova naša je tako šarena i puna duge. Više ljubavi i lepota trodimenzionalnog stvaralaštva postaje svakim danom bolje i veće igralište za nas.

Otkrivanje svojih osobina, potreba, želja... Neopisiva iskustva u družbi sa samim sobom su ovi sati provedeni u maštanjima, slikanju, pisanju. Kao i svake srede, i ove sedim u kasne sate (ili rane – zavisi kako se uzme) i razmišljam koliko smo svi okruženi ljudima, a zapravo smo jako usamljeni. Imamo ogromne potrebe za vremenom u kojem ćemo učestvovati sami i niko sem nas.

Oslikavanjima i pisanjem približavamo se unutrašnjem sebi i tako imamo komunikaciju koja je mnogo kvalitetnija nego neke za koje mislimo da su vrlo pametne. Ne – ovakve komunikacije sa unutrašnjim bićima su od izuzetne važnosti, i ne može ih zameniti niti jedan banalni razgovor uz kafu koji ćemo zaboraviti sa prvim korakom na cestu.

I zato slikajte, slikajte sebe i svoje unutrašnje ,,ja“. Pišite o lepotama i grozotama. Smejte se nad greškama, i plačite za lepim uspomenama. Uživajte u trenucima, i cenite svoju sposobnost da možete da uživate u tome. Osluškujte bilo i dajte vazduha sebi. Udahnite i odagnajte smetnje. Poslužite se poslasticama univerzuma, igrajte se i igrajući upoznajte se.

Komentari

Komentari