Foto: 
jdog90

Hoće li Atina propasti?

Ova istina me prati od prvog razreda srednje škole, tad sam je pročitala i od tad o njoj razmišljam, a kao odrasloj osobi mi je potpuno jasna poruka koju je odavno poručio svetu Aristotel: „Ukoliko Atinjani budu imali loše obućare, hodaće u lošim cipelama. Ukoliko budu imali loše graditelje, živeće u lošim kućama. Ali ukoliko Atinjani budu imali loše učitelje, Atina će propasti“.

Osnovna škola je kod nas obavezna, ali to ne znači da su svi pismeni. Temelj pismenosti su čitanje i pisanje. A to ne znači završetak učenja. Taj temelj se nadograđuje kroz dalje školovanje i kroz samoučenje. Ovaj temelj može da bude urušen sopstvenim neradom, nečitanjem, zanemarivanjem učenja. Učenje je proces koji traje dok individua živi.

Savladavanje veštine pisanja se nadograđuje pravilnom upotrebom pravopisa. Osnovno čitanje se usavršava pravilnom dikcijom i akcentologijom. Zatim sledi stilistika (i za pisanje i za čitanje). Upotreba metafora u oba vida pismenosti je nešto vrhunsko, i malobrojnima je dostupna. A tek duhovitost, ona je svojstvena inteligentnim i veoma pismenim ljudima.

Razumevanje je misaoni proces u koji je jezik uključen kroz čitanje i pisanje. Razumevanje se uči uz ostale segmente života i obrazovanja. Mnogo čitanja raznovrsne literature doprinose razumevanju. Pored slovne pismenosti, u životima ljudi je bitna i znakovna pismenost. Opštekulturno znanje, znanja iz različitih oblasti i upotreba informacija doprinose širini pismenosti. U protekle dve decenije, informatička pismenost je postala neophodna.

Voditelji televizijski i radijski, novinari, javne ličnosti, političari, to su ljudi koji moraju da prezentiraju vrhunsko književno izražavanje, kako ortografsko tako i ortoepsko. Nažalost, vidi se da navedene strukture ne zadovoljavaju ni minimalne zahteve. To se vidi po njihovim siromašnim rečenicama koje su nejasne, bez metafora. Rečenice ne prate misao. U Narodnoj skupštini se vidi da nema kulture dijaloga, nema individualnosti, ali zato ima stranačkog ispraznog glasnogovorništva. Kritičko mišljenje je potisnuto partijskim interesnim mišljenjem. Nema individualne, pravilne književne retorike. Nema pametnih pitanja, nego su i pitanja interesna i pokazuju razliku između pametnih i onih koji to nisu.

U svojoj profesorskoj praksi sam se susrela s mnogobrojnim ljudima koji zaposleni u školama. Bilo je mnogo primera da ih se obrazovanje postidi. Evo nekoliko:

- U jednu osnovnu školu stigla je žena srednjih godina s radnim iskustvom nastavnika srpskog jezika. Dobila stalan posao. Jedna koleginica koja se zatekla u zbornici, novoj nastavnici je pokazala rukom: „Tamo je Klajn“, a ova joj je na to odgovorila: „Šta je to?“ Zatim je koleginica ustala i donela joj Klajnov rečnik. A ova je iskreno rekla da nikad nije čula za Ivana Klajna.

- U drugoj osnovnoj školi, menjala sam koleginicu. Ta koleginica je po tabli ispisala ono što je smatrala potrebnim. Imala je pet pravopisnih grešaka. Pozvala sam direktora škole i jednu koleginicu da to vide. Pitala sam direktora šta će uraditi povodom ovog slučaja. On mi je rekao da on to zna i da se roditelji bune, ali da on nije zlotvor. Rekla sam: „Tako je, niste zlotvor prema njoj, ali ste zlotvor prema ovim učenicima“. Inače, i taj direktor je prilično nepismen.  Nikad više nisam dobila posao u toj školi.

- Profesorka engleskog jezika, osoba koja je histerično vrištala na mene: „Znaš li ti ko sam ja u ovom gradu, ja imam stanove i lokale“. E, ta ima veoma nepravilan govor, a i pisanje. Kaže izlektorisati i još mnogo toga nepravilnog. Kako li tek uči đake engleski?

- Mnogi na dnevniku ne znaju da napišu pravilno ime škole u kojoj rade.

Ko im dade diplomu? Ko im dade posao? Koliko je generacija koje su pogrešno naučene u školama? Što se tiče pismenosti, Srbija je blizu Aristotelovog poimanja propadanja države. Momo Kapor je u nekoj od svojih knjiga napisao: „Sve što treba da znamo, odavno su znali stari Grci“.

Mr Dejana Pataki

 

Komentari

Komentari