Foto: 
autor nepoznat

Još jedan prođe dan

Odigralo se veoma brzo, jedva sam uspela da zapamtim šta sam sve videla. Nezadovoljni ljudi su želeli promenu i srljali su ka novome i hrlili, ne gledajući kuda idu. U početku je bilo sve konfuzno i lako, pratila se većina dok su dani prolazili. Pitajući ih šta želite, dobila sam odgovor : ,,Slobodu i komunu!“, i nastavili su da urlaju, ne znajući ni sami kuda idu. Samo su znali da ne žele više ovako, na ovaj način. Videlo se po njihovom besu da žele promene. Taj bes je bio inspirišući, tako vreo i uzdrhtao, pun stvaralačkog i uništavajućeg, pun ideja i gromoglasnog bunta. Pomislila sam koliko je to divno, kako se samo bore za sebe, ne dozvoljavaju drugome da odučuje u njihovo ime. Stojeći tamo, usred te magle i tutnjave, videla sam kako se bajkovito menja vreme, i iz memle svakodnevnice ljudi su se našli u Suncem obasjanoj bašti, koja je bila puna voća i šarenila. Bes sa lica razlio se u jedan osmeh pun neverovanja i pogleda punih dečije iskrene radosti.

Svi su odjednom postali mladi, veseli i razdragani. Skakutali su oko drveća, poput panova im se osmeh širio u kez i postali su zadovoljni. Videla sam da je vreme počelo da prolazi srazmerno mom šetanju kroz prostor. Sinhronizovano su se menjali i postajalo je sve tamnije i tamnije, mračnije i hladnije. Lica na tim jadnim ljudima su bila toliko razočarana i izmorena, prosto nisam verovala da su to isti ljudi s početka koji su tako srećno marširali u nešto što su verovali da žele. Dve male devojčice su, zavezanih kosa, u ritama obučene, čučeći, lupale svojim loncima i metalnim tanjirima o pod. Unezverenih pogleda gledale su oko sebe, bojeći se da ih neko ne napadne, bile su okrenute leđima jedno drugoj. Štitile su se tako. Dozivala sam ih, ali kao da me nisu čule, ili videle, ili razumele.

Nastavila sam dalje i naišla na scenu koja jeste bila slika i prilika komune i slobode, ali ne u tako dobrom smislu. Muškarac je napastvovao muškarca, dok se na licu tlačenog videla takva pomirenost koja je jasno stavljala do znanja da je svestan da nije znao da je ovo želeo, ali da sada nema nazad. Zastala sam da se uverim da je ovaj čovek zaista miran zbog trenutne situacije, i videla slike u njegovim očima, sećanja na lepe dane koji su jako brzo prošli, a sada je usledio ružan deo igre.

Kraj je bio blizu. Kraj puta i ljudi koji su se osipali, bilo ih je svega nekolicina koja je trpela boli i nedaća, ali niko nije nikoga mogao da čuje. Svako od njih bio je u svom ubeđenju da se ne može pobeći, jer su toliko trčali ne gledajući kuda idu, da su došli do litice sa koje preostaje jedino slobodan pad. Osuđeni na sopstvene želje, preživljavaju najgore more, i razmišljaju o boljem sutra.

Komentari

Komentari