Foto: 
anthony posey

Kad je manjina većina

Iz novog kafića u mom kraju baca se pogled na tri savremena kontejnera. To smo mi: Indija, Pakistan i Albanija u kombinaciji, u onom svom najsiromašnijem ruhu koje odoleva svetskim trendovima očuvanja životne sredine i finoći minimalizma ili genijalnog sterilizma od fizičkog do duhovnog postojanja. Značenje ove bezazlene šale je u opuštenosti i širini našeg kulturnog nasledja. Mi imamo razumevanja i za djubre koje smeštamo u sada prevelike kontejnere ne bi li zavarali očigledno činjenično stanje nacije, a pogotovo nacionalnih manjina, da ne kažem Cigana. Dakle, sada je mnogo teže pretraživati taj neverovatno bogat otpad nešto malo bolje stojećih gradjana od samih pretraživača. Granica se briše. Sada i sasvim solidno obučena i ničim prepoznatljiva kao pretraživač otpada, ta manjina, zaviruje, pretura po djubretu sa posebnom elegancijom i mudrošću. Preko ramena stara kožna torba, pepito sako sa crvenom kravatom i malo izraslom bradom, manjinac izgleda kao boemski intelektualac, koji eto, malo čeprka po djubretu, verovatno tražeći inspiraciju. Srknem kafu i ne mogu da ne vidim sve te likove koji se djubretom bave. To je moj komšiluk, to su ti napaćeni, obezvredjeni, ruinirani ljudi, penzioneri, radnici, intelektualci. Već sam počela da razmišljam kako ima više onih koji se djubretom bave kao, jelte, istraživačkim projektom, a ne onih koji bace djubre i odu. Dok moja prijateljica priča o putovanju u Dubai, o kontrastu u tom gradu, izmedju naših prepletenih rečenica štrče manjinci: gegajuća bakica skuplja bačen hleb, gospodin sa likom Baster Kitona metalnim štapom dodiruje površinski sloj djubreta, dva mala Ciganina koji upadaju u kontejnere izbacujući karton i plastične flaše dok ih stariji čovek požuruje i verovatno motiviše da budu produktivniji stavljajući stvari u kolica, Ciganka sa malim detetom zadenutim za pojas i cigarom u ustima prosto madjioničarski izvlači nečije bačene stvari, isprobava upravo pronadjene crne čizme do kolena, zagleda, procenjuje, malo su joj velike, ali ostavlja ih na sebi. To mora da je bingo varijanta! Sve to radi bez mimike, tek malo kasnije vidim da ubacuje u djubre musavog dečaka sa sve ulepljenom kosom i slinama na vrhu nosa, pretpostavljam zaledjenim, jer napolju je oko nule. Leti djubre van kontejnera, ej bre, ko zna šta tu sve ima! Nateram sebe da  se koncentrišem na prijateljičine utiske sa putovanja, kad izbi tuča. Konkurentska ekipa iz Višnjice malo svratila na tudji teren! E, ne može, naše djubre je naše djubre! Dok trešti muzika u omiljenom kafiću i vrte se utakmice na velikim ekranima u udobnoj atmosferi čavrljanja i ispijanja kafa, naš, prvi red do izloga gleda fajt. Pobedili domaći! Jeeee! Smeh i suze. Boža Ciganin, vodja projekta Karaburmanskog klana, po ko zna koji put pobedjuje. Pojavio se u nekom vozilu, koje ne liči ni na jedan automobil, dakle, nepoznatog porekla, razdrao se kao Konan i rešio problem. Scena se završava njegovim prodornim pogledom po nama koji govori o moći te persone, u stilu “šta je pi*ke, šta gledate”i pokretom ruke kojom se uhvati za medjunožje demonstrirajući, zapravo , gde je najjači. Sledećih deset minuta nismo gledale”slučaj tri moderna kontejnera”, najzad smo se prepustile našem čavrljanju, konstatujući da bi gazda kafića mogao da poradi na nekom maštovitom oslikavanju izloga tek da se ti kontejneri ne vide, jer, pobogu ne možemo na miru ni da se ispričamo. A, ni Dubai nije ono što mi mislimo da jeste, mi, uživaoci na daljinu, na predrasude i bajke o belom svetu. Zamisli i tamo ima siromašnih i bogatih! Pa, spontano razmišljam da li i tamo ima tako uspešnih ekipa pretraživača djubreta ili smo mi najbolji i u toj disciplini? Nekako nam paše taj timski rad…

Komentari

Komentari