Foto: 
Lonnon Foster

Ko nema u novčaniku ima u nogama

Da bi čovek u današnje vreme prežveo, izgleda da treba da bude dosetljiv, dovitljiv, snalažljiv... Najlepše je kada se snađe, a da nikog drugog ne ošteti. 

Jednom u neki restoran uđe čovek, kulturno se javi, normalno obučen, uredan, sedne i poruči čašu crnog vina. Restoran je bio na početku svoga rada i svaku mušteriju su domaćini usluživali jako lepo, ne bi li im se gosti uvek vraćali. Hrana je bila ukusna, restorančić uredan, osoblje ljubazno. U tom trenutku, taj čovek je bio jedini gost. Naručio je jedno jelo, pa drugo, pa čašu vina, onda opet nešto da proba, opet vino, a osoblje je bilo presretno, jer takvog gosta skoro nisu imali. U međuvremenu dolazili su i odlazili još neki ljudi, ali sve što je on više laskao i hvalio hranu, osoblje mu je u tanjir sipalo i više nego su bile porcije. Kad je i tortu pojeo, zatražio je kafu i zamolio da pristave kafu i za njegovu suprugu koja, kako je rekao, svakog momenta treba da dođe sa poslovnog ručka. I kafu je popio, a supruga nikako da dođe, pa je izašao napolje samo da vidi da li dolazi , a i da zapali cigaretu. Osoblje je i dalje bilo nasmejano i ljubazno i naravno, samo neka zapali. Ali, da su znali da ovaj nije samo zapalio cigaretu nego je zapalio zapravo, tj. zbrisao, maker bi mu ispostavili račun da zna koliko je to sve koštalo. Domaćini restorana nisu bili toliko dosetljivi i kada je prošlo nekoliko minuta, provirili su kroz prozor i videli da njihovog gosta, a ni njegove supruge, ispred nema. Istrčali su na ulicu, ali je ovaj već bio ko zna iza kog ugla. Pojeo je i popio lepu sumu novca i nije platio. Možda da je rekao da nema , možda bi i dobio bar nešto. Nestao je osmeh sa lica ugostitelja, ali nisu bili besni. Razmišljali su da prijave slučaj, ali nisu, nije vredelo. Onda su se i smejali, kako ih je samo prevario, a oni obigravali, optrčavali, ne bi li mu ugodili. I nije im bilo žao što hranu i piće nije platio. Bilo im je žao što je to pokušaj nanošenja štete nekim nedužnim ljudima. 

Posle nekoliko dana u isti restoran je ušao jedan drugi čovek i imao je veću torbu ( akt torbu) i manju okačenu o rame. Da bi ostavio vizit kartu i izvadio novac iz manje torbe za porudžbinu, akt torbu je položio na stolicu. Bila je gužva,  čovek je platio i na brzinu izašao. Pre zatvaranja, ugostitelj je primetio torbu i setio se čija je i setio se porudžbine i vizit karte. Nazvao je čoveka i obavestio ga je da je zaboravio torbu na stolici. Nije ni pogledao šta se u torbi nalazilo, zatvorio je restoran, pa se posle vratio da je preda čoveku u dogovoreno vreme. Kada se čovek pojavio grlio je i ljubio ugostitelja, jer je u torbi bilo više hiljada eura. Srdačno se zahvaljivao i još ga je i nagradio. Bio je srećan, celo pre podne ju je tražio i pomislio da stan više neće moći kupiti. 

I osoblje restorana je bilo srećno, dobili su i više nego što je bio račun onog čoveka koji je pobegao.

Romana Klem

Komentari

Komentari