Foto: 
Noel Zia Lee

Krajem novogodišnjeg početka

I onda stigne kraj godine. Svedemo račune. Upakujemo u poklone nova nadanja. Otputujemo ako imamo gdje. Ostanemo kući ako imamo sa kim. Svedemo sebe na dovoljnu mjeru za progutati. Progutati ponos na poslu. Progutati prevaru u kući. Progurati sebe kroz malu pukotinu prvog dana u novoj godini.

Zakačiće se u provlačenju neke stare ljubavi, pa ih nećemo izvući u sledeću. Ostaće za nama neke nepročitane knjige i obećane kafe. Kroz pukotine očekivanja proguraju se jedva poneke varke. Tu i tamo poruka pristigla kao čestitka i pitanje da li je nama upućena ili stigla slučajno u cirkularnom krugu novogodišnjih želja.

Novogodišnje želje, kao male papirnate barke na velikoj olujnoj pučini svakodnevnog života, krhke, lako potopljive, ali pogled na njih nosi beskraj radovanja dok vidimo kako ih odnose mračni vali i svaki sledeći put kad zabjelasa malo lažno jedro na pučini snova iznova se radujemo tom uspjehu. Još uvijek želimo i željama se radujemo dok imaju daha, a tek ispunjenjima.

Ostala su za nama neka dugovanja i krediti koji će se iako neželjeni lako provući za nama u novi kvartal.

Pogledaš za sobom i vidiš da si previše vremena ostavio na brige, a premalo na zabavu. Previše sati na poslu, premalo sa djecom. Previše betona, premalo prirode. Previše mržnje, premalo ljubavi. Onda kroz pukotonu novogodišnje noći provučeš i obećanje da ćeš u sledećoj sve drugačije uraditi. S obzirom na težinu ostavićeš ga tu, na samom početku i krenuti bez njega i nikada se po njega nećeš vratiti. Ostaće da te doziva kao umorni ranjenik, ali šrapneli godine koja je krenula biće ponovo ubojitii pokosiće te odmah u startu, nastavićeš da puziš ni nevjerujući da ponovo možeš ustati.

Pred pukotinom na nekom koktelu sa čašom u ruci obećaćeš sebi nove djete, suzdržavanja od brze hrane i loših ljudi,  dok će provlačenje kroz januarske svetkovine sa takvim stavom biti nemoguća misija, do kraja najkraćeg mjeseca zaboravićeš na sva obećanja. Dani će se pretvoriti u iste, svi će ličiti na prethodne, želje uhvatiće patina svakodnevnice. Sa sjetom ćeš im se povremeno vraćati u mislima, ne vjerujući više ni sebi ni njima.

Još malo će se vući trakice, na ponekom licu će se razvlačiti šljokice, sjenka večernje šminke, mrzovoljno bačen pogled na ukrase koje treba skinuti i na paukovu mrežu koja se već uhvatila na njih. Kao nakon lošeg pijanstva bićemo ljuti na sva obećanja koja smo dali i trudićemo se da ih što prije zaboravimo.

A onda će, pravi gerilci, za nama da se provuku neke slutnje i poneka čeznja . Svake godine ostavljena da umre sa druge strane i svake, čini se sve jača, sitna nada, dovući će se za nama kao ulični pas. Dosadna i gladna, gladna naše pažnje, nezrelosti i neodlučnosti na kojima može graditi budućnost i malo po malo uvući će se u naše misli i probudi naše zaboravljene želje pa još jednom sebi daćemo za pravo da pomislimo kako će ova godina biti bolja. Jer, šta bi smo bili bez nadanja i želja, samo porazne duše na putovanju ka svjetlu.

Obasjani nadama i vjerom u nas same putovaćemo osvjetljeni.

Komentari

Komentari