Foto: 
Art Nataša Bojić

Ljubavni kanibal

Nisam posebna, neću nikada biti, koliko god se trudila, ne smatram sebe posebnom. Čak mislim da sam toliko tipično svakodnevna i obična da me to boli i nagoni na suze. Razočaranje koje dožive roditelji kada deca ne ispadnu ono što su mislili da hoće. Nisam.

Zaljubljena sam, eto, to je nešto što me u poslednje vreme karakteriše.

Više ne postojim i ne sviđa mi se to. Ne volim zaljubljivanje, neprirodno je i ružno. Ja sam tada ružna, jer sam neprirodna. Ne volim to. Sve me boli i puls mi je ubrzan. Ne mogu ništa da radim i grčim se. Hiljade misli mi prolaze kroz glavu i sve imaju isti cilj – ne mogu da budem povređena. Ne sada, ne danas, ne više. Ne smem dozvoliti to sebi. To bi bilo samouništenje i mržnja prema sebi. Biti svestan i ne činiti ništa po pitanju svesnosti moguće opasnosti. To je tužno... Kako onda ja volim sebe? Biti u strahu, u grču. Od čega – da će nam nešto što danas imamo sutra biti oduzeto?

Dobro, i? Pa? Šta onda? Zar ne bi trebalo da znam ko sam i šta sam i da mi je dobro u svojoj koži? Nije, o tome se radi. Nije... Ne traži u drugima rešenje za sebe. To nije pravi način rešavanja problema.

Ali nisam jaka, o tome se radi. Guram sebe kao kad se deca uče hodanju, jer to želim, ali često ne mogu to da iznesem bez potresa i bola. Ne znam odakle strahovi, ali tu su. Nemam para da se lečim kod raznih školovanih psihijatara i lekara. Nisam ni poklonik lekova i sličnog načina smirivanja. Meni je to sve prikrivanje problema. Ne mogu da ga uvidim jasno, kako bih želela. Samo znam da želim slobodu i prostranstvo. Sva ta moja razmišljanja o nepoznatoj temi čak i za mene me dovode do gušenja. Osećam da padam i tonem. Na jastuku je moj dah. Nemam za šta da se uhvatim.

San. U liftu sam i trčim. To je sve što radim. Lift sa svakog sprata me izbaci na neki neočekivani sprat tako da nemam nikada ideju gde se nalazim, ali svaki put su vrata lifta na nekom drugom mestu. Tako se vrtim u krug, zgrada ima nebrojano mnogo spratova. Toliko da mislim da nema vrata. Tražim i nastavljam i uporna sam u toj potrazi. Jedna stvar me zabrinjava. Moja pomirenost na početku trke sa idejom da je to sve besmisleno, ali ipak nastavljam da tražim iako nisam ni sigurna da me tamo napolju čeka nešto.

Praznina. Jedna velika i prazna emocija puna ničega. Ta prepunjenost me ubija. Guši me, a ruke oko vrata su tako meke i prijaju. Ne shvatam da me polako ubijaju. Umiruju me. Kažu da muslimani imaju jedan običaj prilikom klanja životinja. Prvo ih maze ne bi li se smirile i umirile kako im se adrenalin ne bi zadržao u zgrčenim mišićima i tako ostao. Na ovaj način dobiju hranu oslobođenu nagomilanog straha. Možda je moj ubica kanibal kojem treba smireno meso? I ne želi strah i uznemirenost. Ne zbog mene. Ja sam svakako mrtva, pitanje je minuta. Zbog njega, čuva sebe. Jer on mora nastaviti da živi i nakon ovog obroka. Bude li svaki put jeo žrtvu punu staha postaće i on strašljiv, a to je poslednje što želi. Ne želi da postane uplašen jer će postati ja. Postaće žrtva, a ako se nečega plaši, plaši se kraja. Koliko sam se ja upustila u sve to davljenje između uživanja i mučenja, toliko je on taj koji stoji iznad i vlada situacijom. Biću mrtva kad on to odluči. I tako će biti.

Poslednji su ti minuti. Da li želiš da se trgneš i pokušaš nešto da promeniš? Ako možeš? Ili ćeš samo nastaviti da toneš u još dublji san? Ako ti treba još vremena za razmišljanje to je u redu... ali nemaš baš mnogo, zar ne? Osećaš da svakim gutanjem pljuvačke grlo postaje uže za taj tren kada bi trebalo da načini kontrakciju i vrati se u normalu. Vidim da ti prija. Jeste, čudno je, u pravu si...ali je i lepo. Ako nemaš odgovor u redu je. Samo, ne misliš da je baš tužno otići i ne imati odgovor? Ja mislim da jeste. Užasno tužno. Mislim da je veći užas to što odlaziš u neznanju, nego što odlaziš. Ovaj život je prirodna selekcija, slabi nestaju, jači opstaju, sve se vrti. Sve. Čak i sreća. ,,Tko bi gori, eto je doli“[1] ali samo ako si živ, ne?




[1] Gundulić, Ivan ,,Osman“ , Branko Đonović,  Beograd, 1963.

Komentari

Komentari