Foto: 
autor nepoznat

Loš i ološ - dvadeset i dve godine kasnije

Loš i ološ! Promašeni vođa s jedne i promašeni vojno-politički savez s druge strane. Promašeno vreme, promašene godine... Pogođena je jedino pravda, i to direktno u srce. Pogođena, ranjena, i ostavljena da u lokvi svoje krvi dočeka smrt. I gde smo danas, dvadeset i dve godine nakon atentata na međunarodno pravo? Da li u moru nepravdi nanetih našem narodu, ipak, ima i kapi naše krivice? I da li se u to svetsko prljavo more puno raznih zala, ulila i srpska "mutna Marica" sačinjena od svih naših zabluda i grehova?

U mesecima u kojima obeležavamo dvadeset i drugu godišnjicu od NATO agresije na našu zemlju, jedna od standardnih tema je - analiza politike tadašnjeg jugoslovenskog rukovodstva, sa gotovo večitim pitanjem: Da li smo tih 90-ih godina negde pogrešili? Pitanje koje konstantno prati napaćeni srpski narod, poput senke gubavca i prosjaka koja je stalno tu, za njim, služi da podseti jadnika, kada god se ovaj okrene i pogleda na svoj početak - na svu tragediju njegovog sopstvenog izraza i sav besmisao narednog koraka, koji bi bar u teoriji trebao da ide napred. Pitanje koje stalno razjeda, čak i dvadeset i dve godinu nakon bombardovanja, odnosno tri decenije od početka tih nesretnik 90-ih, kao da smo na to pitanje sebi ostali dužni odgovor. Jesmo, pogrešili smo! I to puno, tu nema spora. Predstavljati poltiku Slobodana Miloševića kao cveće u rajskoj bašti je potpuno pogrešno. Pogrešili smo uopšte u prihvatanju 90-ih godina, takve kakve su bile, sa svim svojim tendencijama i tada novom geopolitičkom realnošću.

Zvani i nezvani analitičari, realisti i pobornici teorija zavere, rusofili i anglofili, ili kako bi ih narod sve zajedno krstio "kuso i repato", se bar u jednom slažu: Srbi nisu shvatili značaj pada Berlinskog zida! Švaba se ujedinio, a nama to nije govorilo ništa. S tim da ujedinjenje Nemačke nije naše jedino "neshvatanje". Nismo mi razumeli, ni šta predstavlja raspad SSSR-a, ni šta znači ekspanzija Amerike, ni koliko je po nas opasna nikad jača katolička komponenta u Evropi. Nismo razumeli ni da socijalizam držeći u levoj ruci Komunističku partiju, a u desnoj svoje čedo u liku samoupravljanja, mora da krene put istorije. U vreme raspada mnogih iluzija i zabluda, Srbi nisu shvatili ni da je došao kraj njihovoj najvećoj zabludi, po imenu: Jugoslavija. Ta država, to srpsko kockanje sa sopstvenim identitetom na početku 20. veka, je na kraju istog došlo na naplatu. Zarad stvaranja nečeg većeg i nerealnog, mogućeg jedino u nadahnutim delima pijanih pesnika, položili smo hipoteku na ono što smo imali: Srbiju. Posao je propao i kako to obično biva u ovom surovom svetu - hipoteka je pojela ulog! U stvari nije! Ostala je Srbija, samo u gorem položaju nego što je bila u vreme svog novovekovnog stvaranja, sredinom 19. veka. Sama, prokužena i prokazana, sa dalekom i bespomoćnom braćom, sa neprijateljima u liku nekadašnjih prijatelja, sa glavom na panju i visoko podignutom sekirom u rukama onih, čiju je glavu nekada ista ta Srbija sa sličnog panja spasavala.

No, koliko god da je običan narod bio "odsutan" i "tup" u razumevanju stvari i okolnosti od kojih mu život zavisi, jedan čovek je to morao da razume: Slobodan Milošević. Za njega nema opravdanja! On je bio izabran da bi razumeo i shvatio. Na žalost nije. Bez obrira na to što su (belo) svetski mediji satanizovali njegov lik i delo, optužujući ga za sve i svašta i praveći od njega balkanskog satanu, činjenica je, da se Milošević nije snašao u ulozi lidera. Ne, on nije bio Hitler s kraja 20. veka, nije bio ni jugoslovenski piroman, bio bih spreman da tvrdim, da nije bio ni ratni zločinac! Milošević je samo bio loš političar, pogrešan čovek u ključnom momentu za svoju državu i narod. Ipak, bez obzira što je Milošević sa sobom doneo dve tragedije, svoju ličnu, kao političar koji nije razumeo vreme u kojem je vladao i onu mnogo goru, našu kolektivnu, što nam je baš takav "nerazuman" čovek vodio državu, to ne opravdava zločin NATO monstruma počinjen 1999. godine.

Operacija Saveznička sila, ili kako je kod nas ostala upamćena "Milosrdni anđeo", nije bila nikakva kampanja, ili intervencija. To je bio zločin protiv čovečnosti, otvoreni čin agresije na jednu nezavisnu državu, izvršen mimo dozvole i odobrenja Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. U svom krvavom piru, NATO je predvođen SAD, buvalno i doslovno pogazio čitav niz zakona i međunarodnih konvencija:

1. Već rečeno, "Operacija Saveznička sila" izvršena je mimo dozvole i odobrenja Saveta bezbednosti UN, što je direktno kršenje međunarodnog prava.

2. NATO je ušao u otvorereni rat, iako nijedna članica alijanse nije bila direktno ili indirektno ugrožena, što je protiv pravila i Statuta samog NATO pakta.

3. U toku 78 dana agresije, meta udara bili su objekti čija je svrha isključivo civilnog karaktera: škole, bolnice, porodilišta, stambene kuće, zgrada RTS-a, kao i međunarodni putnički voz na relaciji Beograd-Skoplje.

4. Korišćeno je međunarodnim konvencijama zabranjeno kasetno oružje i oružje sa osiromašenim uranijumom, što je u godinama koje su sledile povećalo smrtnost od kancera za frapantnih 200%! I baš zbog toga se slobodno može reći, da je 78 dana agresije protiv države, bilo samo uvod u par nastupajućih decenija genocida protiv naroda! Genocida, koji živimo!

5. Broj civilnih žrtava, direktno stradalih od NATO projektila, bio je deset puta veći od broja žrtava među vojskom i policijom. Jedna od najmlađih civilna žrtva bila je devojčica Milica Rakić, stara samo tri godine. Za njeno ubistvo, ali i za ubistvo ostalih civila, nijedan američki ili NATO zvaničnik, oficir, ili čak pilot, nije nikada odgovarao. Ubistvo Milice Rakić, putnika u vozu Beograd-Skoplje, građana Niša u blizini niške tvrđave, radnika RTS-a, i ostalih civila, NATO je klasifikovao kao "kolateralna šteta", iako i ni međunarodno pravo, ni američko unutrašnje zakonodavstvo ne poznaju taj termin!

NATO zločini još čekaju na pravdu

I verovatno čekaće još dugo... Na žalost! Možda dok se međunarodna zajednica, ili makar onaj njen slobodarski deo ne nakani, i ne odluči da svoje bezbednosti radi stane na rep evro-atlanskoj mafiji! NATO pakt, osnovan 1949. godine, je na pola veka svog postojanja, te 99. morao da dokaže svrhu svog života, habitus svog organizma, svu suštinu, lice i naličje svog bića. I dokazao je. Zapravo alijansa je tada uradila ono za šta je stvorena: Bila je predhodnica kapitalizmu... Laka konjica koja je trasirala put njihovom teškom oružju: bankama, investicijonim fondovima, velikim korporacijama i nevladinim organizacijama. To je prava suština NATO pakta! Tzv. borba za takođe tzv. demokratiju i tzv. ljudska prava, je priča za malu decu, pamflet u koji čak ni ti "pisci nove Krvave bajke" modernog doba više ne veruju. Drugim rečima: Da je loš igrao po taktovima melodije „imperijalnog marša“ iz Vašingtona, ološ ga ne bi ni takao.

Komentari

Komentari