Foto: 
Art4TheGlryOfGod by Sharon

Moj odgovor na sva pitanja

Kada sam je prvi put video, nisam zapamtio šta je imala obučeno. Zapamtio sam osmeh. Kroz glavu mu je prošlo ono Bećkovićevo: „Kad sam je drugi put video rekao sam: Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu." Ja nisam čekao da je vidim drugi put da bih to rekao. Nisam ni taj prvi put to izgovorio, ali sam znao. O, još kako sam to znao! Nekako se sve toga dana poklopilo. Njen osmeh, vedro nebo, sunce. Samo po sebi to je već poezija, bar prva strofa. Znao sam već u tom momentu nastavak. Znao sam da ga moram napisati. Stih sam imao, tražio sam rimu. Pričali smo, gledao sam je. Njen osmeh se rimovao sa svim onim emocijama koje su bile u meni i koje su tražile razlog da izađu, da se oslobode. Pomislio sam: „Da, ona je moj razlog.“ Nijednog momenta se nisam zapitao šta ako nešto ne bude onako kako osećam sad, ovog trena, dok je gledam. Shvatio sam da ona nije moje pitanje. Ona je tog momenta postala odgovor na sva moja pitanja. Da je neko naišao tad i upitao me kako se zovem, verovatno bih izgovorio njeno ime. Sve misli odoše ka njoj, pogled ka osmehu, a srce već počelo da potpisuje kapitulaciju. Osvojeno već u prvoj strofi. Od tog momenta, ona je postala vlasnik moga srca i suvlasnik moga života. I evo, ja i dan danas tražim rimu, dostojnu te poezije.

Komentari

Komentari