Foto: 
autor nepoznat

Namrgođeni smešak

Počeo je dan kao i svaki u poslednje vreme - spontano i što je najbitnije lagano. Dugo mi se nije desilo da mi dan počne lagano, kao da vam neko daje polet, pa sve što radite je normalno i bez pritiska, i na vreme. Takvi su mi dani od kada je ovo počelo. Kažem ovo, a mislim na novi oblik življenja i mišljenja, uzrokovano razmenjivanjem informacija i mišljenja i stavova sa osobom sličnom meni, a tako suprotnom. Lepo bude prvi deo dana.. Sve radim sa osmehom, sve se nadam nagradi koja sledi kasnije. Onda se desi nešto, negde oko četiri sata popodne, i to kao da mi neko izbije vazduh iz pluća. Onda kreće vrtoglavica, sve mi smeta, sve me boli, pad raspoloženja i depresija. Znam da se to kasnije ipak neće desiti kao što sam zamišljala, otići ću sama svome domu. Ali znam da ni tamo neću dozvoliti emociji da me savlada, jer ja to ne radim i trpim do krajnje granice. Lečim se muzikama, glasovima, i kratkim snom. Pa onda sve tako ispočetka i početka dok mi ne bude bolje, dok ne zaboravim. U zaboravu je spas. Zaboravi na sav bol i prepusti se letargiji. Onda on sa druge strane kaže: ,,Pa ti već patiš.“ Kad već? Zar to nije normalno stanje od prvoga dana mog novog postojanja? Ne? E pa jeste. Patim u svom novom obliku, izmenjenom obličju svoga bića, ali i uživam. Lepo je. Baš je lepo. Sve osetiš i lepo je. A onda zaboli i to te muči, pa prođe a ti si srećan što osetiš sve to, jer znaš da si živ, znaš da živiš, a ne životariš. Nisi pas. Ne vodiš pasji život, već ljudski, čovečiji! Osetiš sve trnce i damare svoga tela, a lepo je. Lep je svaki tren proveden razmišljajući o njemu, o toj osobi koja se igra mislima i psihom, a ti dopuštaš jer si i ti takav. I lepo je. Mrštiš se i već sada praviš plan kako da se što brže i bezbolnije udaljiš. Pojedeš Oradu i kažeš ,,doviđenja”, a znaš da zapravo samo smišljaš scenario o kojem ćeš da pričaš kako si hteo da to uradiš. A znao si već tad da se to neće desiti. Voliš da se kockaš. I to ti je lepo. Jer je ulog ljubav, inače ne bi bilo lepo, ne  bi bilo iskreno i ono pravo. Bilo bi lažno i umorno. Tmurno. Baš kao što si ti sada dok kucaš ove redove. Umorna od preispitivanja, preraspoređivanja misli, situacija, emocija. Sve je konfuzno jer je umešano srce, a ti si jarac, jarčina! Ti slušaš glavu, nikako ono drugo. Ne. To nikada. To je no - no, to vodi u propast, to nikome nije dobra donelo, i samo je navelo ljude da poblesave i urade nešto ludo i blesavo i dečije i bez smisla...i onda se nasmeješ, jer shvataš da i ti to upravo radiš, dok čekaš tu nikadadočekanu sedamnaesticu, hvataš sebe kako kalkulišeš i teraš se da se naljutiš, a smeši se brk. Ne možeš protiv brka, on te odaje, i niko te zapravo ne vidi, jer nikoga ni nema sada pored i oko tebe, ali ti vidiš, a ne voliš da lažeš sebe. Nisi ti brate taj tip ljudi koji su licemerni sa dvostrukim moralima i pričama. Nisi, jednostavno nisi. I onda ti je drago jer, ako ništa drugo, razumeš sebe. Ali se ljutiš tada jer shvataš da si detinjasta. Dvadeset i četiri su ti pune, a ti se duriš. Alo bre! Pa gde to ima? I onda ide ona čuvena: ,,Baba Milijana sa devetnaest rodila, a ti tu...i bre...“ A lepo je. Lepo… I smeješ se. A do malopre si se mrštila, a sad se smeškaš dok pokušavaš da zabeležiš kako si se naljutila na njega, a znaš da nećeš uspeti u tome, jer te je pre samog početka oraspoložio, i to više nije to. Kako sad da predstaviš gnev koji si osetila pre nekoliko sati? Kako? Kad te je sad on nasmejao samo jednim pozivom i glupim razgovorom koji tebe uopšte ni ne interesuje. Pa ne ide brale, ne ide. Ali to je valjda ono što kažu - ljubav. E jeste...

Komentari

Komentari