Foto: 
autor nepoznat

Neki dalek svet

Nekih hiljadu i nešto kilometara jugo-zapadno od Balkana, ja sam otkrio drugu planetu. Definitivno, Valensija je neki sasvim drugi svet u odnosu na onaj gde sam rođen, gde sam odrastao i živeo. Kad dođeš ovde, ne osetiš, kako neki kažu „kulturološki šok“, ma, ni blizu toga. Osetiš neku vrstu „šoka normalnosti“. Sve ono što kod nas deluje kao naučna fantastika, ovde je sasvim normalno, ovde je to čista realnost.

Neverovatno je koliko ljude ovde zabole ona stvar ko je ko i ko je šta. Da li je neko beo, crn ili žut. Da li je vernik ili ateista, hetero ili gay. Ma, jednostavno to je toliko nebitno da se ljudi začude kada neko naglasi da je religiozan ili je neke druge seksualne orijentacije. U fazonu „Ma, šta me briga šta si, tvoja stvar“ Čak i fudbalski navijači nemaju takve ili slične probleme. Ovde kad je gradski derbi Valensija-Levante, nema onih podela na „Sever“ i „Jug“, podela koje određuju koji i čiji navijači će na koji deo stadiona. Ma, jok! Ovde svi sedeizmešani po čitavom stadionu i svako navija za svoje, bez ikakvih problema ili brige da će ga neko napasti zbog podrške svom klubu, zbog šala, kape ili dresa u kojem je došao na stadion. Nema skandiranja: „Ubi Španca, Portugalca, Francuza ili Marokanca“ . Na stadion dolaze čitave porodice, nema straha za bezbednost. Kod nas kad je derbi, ako ne ostaneš bez bar tri zuba, kao da nije bio derbi. Ne kažem da nema ovde pojedinaca ili da je neko ne voli strance, naravno da ima, pa budale su posejane po čitavom svetu. Doduše nesrazmerno, ili možda ipak srazmerno i u jednako, ali eto negde se bolje primaju.

Možda ovo tlo nije pogodno za uspeh i uzgoj budala kao naše tlo. Ja nikad do sad nisam imao negativno iskustvo sa Špancima, naprotiv, uglavnom su to pozitivna iskustva. Ljudiovde su nešto kao neka mešavina na primer Novosađana i Vranjanaca. Kulturni, tolerantni, ali i jako temperamentni. Jednostavno ljudi žive život, njima samo da je „Fiesta“ i „Siesta“. Žurke i odmor. Po lenjosti, slični su nama, možda lenji i više od bilo kojeg drugog naroda. I da, svi piju! Na primer, ovde po gradu ćete u kafićima i baštama raznih restorana videti da pivo piju svi. Od klinaca do staraca, muško i žensko. Svi cepaju pivo! I zanimljivo je to da nikad nisam sreo pijanog Španca, dok na primer, sretoh gomilu pijanih Britanaca koji bauljaju ulicama Valensije.

Španci su imali jedan užasan i krvavi građanski rat, tamo negde krajem 30-ih godina prošlog veka. Ali da ih vidite danas. Oni kada pričaju o tom ratu, to sve rade uz piće i šalu. Jedan drugom govore: „Moj deda je pucao na tvog dedu ili tvoju babu“ i krenu da se smeju i nastavljaju da piju, da se grle i sve to izgleda kao da prepričavaju neki film koji su odgledali, a ne nešto što se zaista dešavalo i u čemu su učestvovali njihovi rođaci, njihovi preci. Nema ovde prebrojavanja krvnih zrnaca, nema pretresanja čitavog porodičnog stabla da se utvrdi da li je neko čist Španac ili je mešan. Ma, koga zabole za to. Nema „prvošpanaca“ i „drugošpanaca“, nema tog idiotizma kao kod nas. Ovde je tolerancija zaštitini znak grada! Ovde su svi ljudi, ovde je isto i za veru i za neveru. Ma, ovde je definitivno, druga planeta! Neki drugi svet koji je udaljen, eto, samo 1000 i nešto kilometara, ali Balkanu tako daleko i tako stran. Rekao bih, i tako nedostižan. Nažalost.

Komentari

Komentari