New Age
Foto: 
stefanos papachristou

New Age

 

Gledam te takve pojave svakodnevno i otuda ono osećanje. Podseti me da imam život i da budem sebi zahvalan za to. Radim, učim, usavršavam se, donosim odluke, snosim posledice, volim, osećam, saosećam. Moje će oči ostati širom otvorene dokle god vidim, moj um će ostati otvoren dokle god mislim, moje biće će ostati za sve otvoreno dokle. Znamo svi ono osećanje koje se sastoji od smese razočarenja, apatije i neverice. Ono osećanje koje se javi u određenoj životnoj zrelosti koja sobom donosi i mudrost. Ono osećanje koje bi i Don Kihot da je bio bistrijeg uma, svakako osetio. To osećanje je nekako u srži moje svesti, stalno tu, stalno prisutno.

Od detinjstva sam sanjao o kulturološki bogatoj, tehnološki naprednoj, mišlju slobodoumnoj budućnosti. Budućnosti bez predrasuda, bez granica, bez neukosti. U mojim godinama, to je to, ovo bi trebala biti moja budućnost koju sam priželjkivao.

Međutim, malo toga se ostvaruje.  Ok, danas imamo ove androide što podsećaju na komunikatore iz ,,Zvezdanih staza", imamo fantastične mogućnosti saznavanja i komunikacije putem mreže koja je povezala sve delove planete, bolje automobile, avione... Ali, šta se desilo sa mozgovima? Zar da pored ogromnog napretka u svim naukama mi i sada dovodimo u sumnju evoluciju. Jednostavno mi je nepojmljivo da veliki broj ljudi prednost daje kreacionizmu. Religije i dalje nalaze svoje sledbenike, pretvaraju ih u svoje vojnike i tradicionalno podstiču zlo. Mnogi su se otrgli iz kandži religija da bi skočili u čeljusti sekti. Koncept je isti samo je razlika u zaštitnom znaku, jer i sadašnje religije su nekada davno počele kao sekte.

Odakle potreba da se veruje u magijske moći kristala, mirisnih štapića, izbajane vode, ili kojekakvih dehidriranih brabonjaka pored očiglednih uspeha savremene medicine. U isti koš bih stavio i sledbenike samoproklamovanih isceljitelja koji zastupaju idiotizme poput ispijanja varikine, srebrne vode, zeolita, boraksa, homeopatske šećerne vodice sa jedne strane, a u isto vreme zastupaju i gledanje u sunce (zagarantovana katarakta), hodanje bosonog (zagarantovan reumatizam), konzumiranje isključivo recimo presne (ili kakve god) hrane.

Možda su moja očekivanja bila nerealna. Zar nam je urođena (iracionalna) želja za besmrtnošću toliko pomutila um? Zar je strah od smrti toliko jak da mnogi žrtvuju sopstvene živote i sve njegove kvalitete? Zar je baš toliko teško pogledati u sebe, proceniti svoje moći i živeti život sopstvenim snagama, sa sopstvenim odlukama i delima?

Ako sve prepustimo bogovima, vračevima i sveštenicima, da li je to onda naš život? Tako umesto prihvatanja odgovornosti unapred imamo opravdanja, onda gde je tu naš lični pečat? Gde je napredak?

Nije nemoguće pronaći sebi srodnu dušu. Nije potrebno izmišljati božanstva, ili se prepuštati guruima da nas savetuju i vode. Savet može dati i dobar prijatelj, a uzde života moramo sami čvrsto držati sopstvenim rukama.

Gledam te takve pojave svakodnevno i otuda ono osećanje. Podseti me da imam život i da budem sebi zahvalan za to. Radim, učim, usavršavam se, donosim odluke, snosim posledice, volim, osećam, saosećam. Moje će oči ostati širom otvorene dokle god vidim, moj um će ostati otvoren dokle god mislim, moje biće će ostati za sve otvoreno dokle god osećam... Život.

Jer svaki život je putovanje, ima svoj početak i kraj, ali najvažnije je ono između. Sretan nam svima put.

Nenad Marinković

Komentari

Komentari