Foto: 
Shannon

Nikotinskih šest krugova pakla

Danas je taj dan. Odlučila sam, nema nazad. Poslednji put pogledah u mesec iznad mene sa žarom deteta što pored majke čeka, a ona, sa iglom i koncem u rukama, vraća život omiljenoj lutki. Gledam ga i ne molim, ne tražim pomoć. Znam da sam sama. Ovu ću bitku morati da dobijem Ja, ne toliko zbog razloga koji je glavi mojoj predstavljen kao dobar, već najviše zato što je to reč data sebi. A takve reči se nikada ne gaze. Jer odavno već znam, ako jednom pogaziš sebe, nikada više nećeš zaustaviti horde onih koji će se saplitati i leteti da pregaze tebe. Oseti bagra krv, namiriše strah, kao psi, kao demoni, kao čitava prošlost koja preti da zgazi budućnost. Znam, I zato nema nazad. Mesecu se smešim, lukavo, kao nevernom strancu koji mi cinično dobacuje dok zatvaram prozor “nema šanse”, smešak i kvaka na dole. Još jedan pogled kroz staklo, videćeš!

Dan prvi je iza mene. Tamnica, zidovi. Srce, na sebi svojstven način, reaguje lupanjem, zove me da se osvestim, da ga nahranim. Lupa glasno da rukama prekrivam grudi, nadajući se da ga niko neće čuti. Plače. Osećam talase od suza podignute, prete da mi poplave oči. I dalje lupa, viče, preti, moli.

I dalje sam u tamnici. Vrti mi se u glavi. Plešu mi mahnito misli, opravdanja, sve razlog do razloga, igra kolo, udarajući tabanima, rušeći mi ravnotežu. I svaki previše loš, za mene, dovoljno dobar, ne znam kako da ih zaustavim.

Vičem na dva miša u prolazu, bole me dlanovi. Probam da iščupam rešetke, dok sama na sebe prekorno ne podviknuh. Spavam, ustvari mi se i ne beži, ne znam tačno, ni zašto sam ovde. Opet spavam.

Dan se drugi završava blagom agonijom praćenom suludim pokušajima da srušim zidove tamnice. Rukama. Ne razmišljam, samo idem. Hodam okolo nesposobna da se setim zašto sam ovde i koga da zovem da me izbavi, padaju mi na pamet i prijatelji i neprijatelji. A i šta bih rekla, smejali bi se, mrzim ih sve. Još jednom, uz dve nove bore na čelu, podižem glavu prema prozoru, tražeći slabu tačku mog zatvora, kad eto njega, gleda kroz staklo i drži se za stomak od smeha. Ne može od smejanja da govori, pa cedi kroz zube “rekao sam ti”. A da, hvala ti prijatelju, sada se sećam zašto sam ovde, tebi u inat. Laka ti noć bila, laka koliko i meni.

Dan treći pun entuzijazma. Koračam od jutros, prepuna nade, po svojoj tamnici. Pipam, osluškujem, brojim. Lako se radi, kada se prethodno lepo promisli, uspeh ne trpi inertnost, ali ni srljanje. Mera, to je ključ. Dodatni optimizam uliva mi plan, naći ću rupu u zidu!

Dan treći polako se završava, prepunjen. Bolelo je u pauzama, jednom ispod trećeg levog rebra, jednom desna peta i par puta vratni pršljen broj… Ma svi po redu, odozdo na gore i nazad. Nikada nisam razmišljala koliko boli bol. Smešno pitanje, i nije smešno, ako pre određenog intenziteta bola, izložiš sebe nešto većem bolu, tvoja konstantna bol boleće manje. Ako pak izložiš sebe manjem bolu, ta ista, konstantna bol boleće više. Toliko je relativan bilo koji osećaj koji smo u stanju da prepoznamo, da mi je potpuno fascinantno da se ljudi još uvek nisu otresli te tako relativne stvari. Kad je teško, na trenutak gurni sebe da ti bude teže. Kad se vratiš svom starom teškom, život će imati potpuno novi smisao. 
Moj današnji posao doneo mi je važne informacije. Tamnica mi je malena, što je dobro, hrapavi su zidovi i nejednako isti, u isto vreme već viđeni, a sasvim novi, sa svakom novom krivinom. I to je dobro. Nisam čak ni sama, oko mene je još tamnica, u njima ljudi, ne znam koliko i ne znam im priče, ali saosećam sa njima. Sutra, sutra ću pričati sa njima. Toliko mi se spava, da samo na trenutak pre potpune predaje, rodi se pitanje otkud mi ovaj ovako mekan jastuk? Juče mi je glava toliko utrnula da nisam prepoznala na čemu je uopšte i zaspala. Osećaj nije mrtav, koža još zna da razmišlja, samo glava još uvek ne obrađuje informacije. Sutra. Još ćemo se mi dodirivati, samo sutra.

Dan četvrti. Znam da nam je ista zarobljenička sudbina, podeliću bol, možda je smanjim. Započinjem jutros razgovor sa susedom najpre leve tamnice:

- Dobro jutro, dobri čoveče, nije li ovde greh govoriti, ja bih s nekim koju reč, nije zla, ljudska je, pitoma. Javlja se žena iz desne sobe: 

- On ne govori, prezauzet je, pričao je nekada, vrištao, sada je bolje, koncentriše se na svoje zidove, a proviri malo, njegova tamnica ni nema zidova. 

Provirih, zaista, nema zidova. 

- Pa zašto ne ode? 

- Rekoh ti već, koncentriše se. Vidi, on misli da je snagom svoje volje srušio zidove, za to je, znaš, potrebno mnogo koncentracije. Kada bi kojim slučajem, prestao da se koncentriše, zidovi bi ponovo porasli, zato ne sme ni da govori, niti da se pomera. Da ne sruši pale zidove svoje tamnice. 

- Razumem, logično je. Bolje je živeti u tamnici sa mišlju o slobodi i pobedi nad sudbinom, nego li izaći iz nje, pa zaista živeti svoju slobodu. A ti, kako se ti nosiš sa svojim zidovima? 

- Ja moje neizmerno volim. Ne bih ni luda gubila vreme da ih rušim. Ja ih čak ukrašavam, popravljam kada se okrnje, gradim ponovo ako slučajno popuste, čuvam i negujem. Radujem li se tom svom tamničarskom životu? Pa da, naravno, takvi smo većina ovde. Savršeno čuvamo savršeno carstvo savršeno skockanih kockastih tamnica. Žurim sada, pričaćemo kasnije još. 

Naslonjena na levi lakat, prekrštene desne noge, zatvorenog jednog oka, mislim na glas:

- Ko je od njih dvoje veći zarobljenik? Odgovor je jednostavan, Ja! Oni se bave svako sobom, a ja njima. Neka, bolje ću poznavati sebe ako upoznam i druge, ipak verujem u onu, davno napisanu “To koliko si ti visok, zavisi od onoga pored koga stojiš”. I još mi nedostaješ u tragovima, navikavam se na disanje polako, na ukuse, na razgovore. Najmanje na razgovore.

Petog dana, dok tiho pevušim omiljenu melodiju, uz tabananje kiše, tek po neki put udari u zid, zanesena potpuno drugim stvarima, periodično se setim tamnice. Probam da se pitam jesam li još u njoj, pa ostavim odgovor da me sam pronađe, kada bude bio spreman. On, ne ja. Ja sam dala reč. I šesti dan, konačno mogu slobodno priznati, Ostavila sam te! Nisam se čudnim čudima oslobodila tamnice, nisam kao u bajci spašena, nisam kao u dan-romanu samo odlučila i eto, nisam. Bolelo je, trpela sam, vraćalo mi se, trpela sam, mozak je smišljao hiljadu razloga da te se ponovo latim, trpela sam i njega. Ne trpim više, lakše mi je, postoje čak i delovi dana, kada te se i ne setim. Proći ćeš me, potpuno, znam, i samo ću se ponosno sećati dana kada sam te zaboravljala.

Ovo je zvanično obaveštenje, ostavila sam cigarete.

 

Komentari

Komentari