Foto: 
autor nepoznat

NIN - gonce koje više ne smrdi

Što je smrdelo, smrdelo je. Ostao je samo fosilni ostatak, gotovo bez mirisa i ukusa, blago pomodrele boje, koji bez problema možete uzeti u ruku. Problem je samo vaša spoznaja te činjenice, apsolutna svest o tome - da znate šta držite - i da znate: koliko je to smrdelo dok je još moglo da smrdi. No, posle bolne rezignacije, dolazi do obećavajuće relaksacija, a u iščekivanju neke - bilo kakve inspiracije, jedno pitanje se nameće kao pitanje svih pitanja: Ko će za 50 godina obrađivati ovakav NIN? Književnici, istoričari književnosti, istoričari opšte prakse, ili politikolozi? Iz ovog ugla čini se da su tome najbliži treći, a pogotovo četvrti pomenuti. NIN-ova nagrada odavno nije književno priznanje. Odavno nije fenomen kulture, književnosti i slobodne - ali estetski uzvišene misli koji kao takav deluje na društvo. Postala je ideološko smeće! Za talenat uskraćeni, za estetiku osakaćeni, od slobodne misli uštrojeni politički konstrukt. Obično veleposlanstvo imperijalističke ideje i rabote, sa vrlo precizno definisanom namerom - čiji je rok trajanja uslovljen dužinom našeg batrganja kao samosvesnih bića. I baš zato, za neke buduće generacije dobro je da kao deo istorijske građe postoje oba NIN-a. Onaj NIN Borislava Mihajlovića Mihiza, koji se politikom bavio tako što nije dozvoljavao da bude ispolitizovan, koji je od naroda uzimao njegovu muku, inspiraciju, razne mentalitetske nesavršenosti i vraćao mu se u obluku vrhunske književnosti. I ovaj NIN!? NIN tuđih ljudi, NIN zlog vremena, i NIN podlih namera.

Ipak, i o takvom NIN-u vredi napisati reč, dve, a po mogućstvu izbeći upotrebu već istrošenih termina: jad, tuga, beda i čemer... Crna kafa može da pomogne. Turska razume se. Ovde sve ioanko izgleda kao da su Turci juče odjahali. Mada i oni što su dojahali, zajedno sa domaćim poslušnim glavama, poput one na ramenima Teofila Pančića, učinili su da se iskuje i provejava ono "pusto tursko". Sloboda! Hvali nam sloboda. Mnogo slobode. Malo slobode. Slobode na kašičicu, na gram. Bilo kakve slobode. "Beskrajni plavi krug. U njemu zvezda" reče Miloš Crnjanski. Daleko je nebo. Daleko je Sunce. Zemlja je zatrovana i teško se diše. Valja se potući. Dok još možemo. Dok još imamo za koga.

 

URLIK ZA SLOBODOM I POGLED KA PANČIĆEVOM VRHU                                                                                              

Verovatno najveća greška šire javnosti pri sagledavanju i oceni NIN-a, je ta što se NIN-ova nagrada i dalje doživljava kao književna nagrada. To apsolutno nije tačno! Ta premisa, ili takav ugao gledanja, jednostavno ne odgovara stvarnom stanju stvari. Istina, NIN je do 2009. godine bio najrenomiraniji domaći nedeljnik, a njegova nagrada jeste bila, književno priznanje - za "koplje iznad" ostalih književnih priznanja u Srbiji i nekadašnjoj Jugoslaviji. Ipak, od 2009. godine, od privatizacije ovog medija, NIN-ova nagrada je, bez obzira na neke izuzetke među laureatima, svesno dovedena na nivo - kao što je već i rečeno - političkog konstrukta sa jasno definisanim ciljem. Ne zato što je privatizacija sama po sebi, kao pravna i društvena tekovina loša... Čak ni privatizacija po strogim liberalno-kapitalističkim postulatima nije nužno zlo. Problem je jedna sasvim druga jeziva činjenica. Ono što je kupovalo nas, našu zemlju, naše fabrike; ono što je nas razvlašćivalo od svake pomisli da imamo ideologiju, a pogotovo koren, je samo i te kako ukorenjeno, i samo je i te kako vođeno ideologijom - čiji je cilj, svođenje čoveka na nivo prazne ljušture, subjekta bez razvijene ličnosti, čija upotrebna vrednost prestaje nakon isplate poslednje rate banci na ime višegodišnjeg kredita. Ovo nas vodi nazad, sve do oktobra, mutne i mučne 2000. godine i do dileme: Da li smo tada vraga koji je morao da ode - zamenili đavolom koji nije smeo da dođe?! Đavo je razume se, čitav sistem vrednosti skrojen u Novom svetskom poretku na koji smo tada pristali. Odnosno, ako smo na to posle batina morali da pristanemo, ako nam ni strani ni domaći batinaši nisu ostavili izbora, ako nije bilo druge, možda bi sada trebali jasno da kažemo: Živimo u vremenu okupacije naše svesti, naše zemlje, naše budućnosti! U vremenu atentata na naše pravo da evoluiramo u razumno i svesno društvo. Znate ono društvo na g? Da, građansko društvo. Možda građansko društvo po zamisli Bore Pekića, čije su delo glavni finansijeri NIN-ove nagrade, dobrano secirali i istumbali, koristeći onu njegovu "o rađanju sa očima na leđima" kako bi nam poručili: Vi ste svet!

Vidite, secesija i izvlačenje stvari iz konteksta je u književnosti opasan posao. Ako to ne radi izdavač ili sam autor u želji da delo predstavi boljim nego što jeste, postoji ozbiljna bojazan da se to radi s namerom kako bi se prikazala potpuno drugačija priroda dela od one koju delo zapravo ima. Ja bih, da imam takve namere, mogao sada da seciram, upravo NIN-ovom nagradom ovenčanu knjigu "Deca", autorke Milene Marković, posebno onaj naslovom markiran karakterističan deo - gde ona peva odu "o kurcu na biciklu", kako bih na talasu opšteg narodnog nezadovoljstva odlukom NIN-ovog žirija, uslovno rečeno, jeftino profitirao. Ipak, to neću uraditi iz dva razloga. Prvi: Knjigu nisam pročitao u celosti, a svako izjašnjavanje o delu kome niste videli prvu i poslednju stranicu, ili koju bar niste probali da čitate - pa dokle vam mozak i želudac dozvole, je besmisleno. I drugi: Od mene možete očekivati sve, sem napada na jednu ženu. To nikad! Ni po cenu borbe za istinu. Jadna je istina ako je most do nje telo, ili u ovom slučaju delo jedne žene. Zato: ljubim ruke madam - čestitam na nagradi! I dodao bih još nešto, ali ovo je lično upućeno gospođi Marković: Upotrebiću onaj vaš "kurac na biciklu" bar još dva puta u ovom tektu, ali u strogo društveno-političke (ne književne) svrhe... Neka to bude moj najveći greh prema vama.

Elem, dolazimo do TeOFila PaNČića (taze prednje akcentovanog), po nekima prvog mecene srpske savremene književnosti, ili kako bi njemu više odgovaralo da čuje: savremene književnosti u Srbiji. Eureka! Upravo to! Za gdina Pančića, ne postoji "srpska književnost", već "književnost u Srbiji", koja je kao takva deo globalne priče, koja se svodi na to da se iz književnosti isisa njena esencija, njen potencijal da deluje na individuu i društvo u vidu korektora; da se ona svede na nivo bezlične, uskogrudne, navodno avangardne, elitističke, razumljive samo malom krugu ljudi, koja po definiciji treba da bude i vulgarna. Estetika te "nove književnosti" ne uzima erotičnost i vulgarnost kao primesu, ona se bazira na izopačenoj seksualnosti i krajnjoj vulgarizaciji. Narativ je tu jako bitan. Takva književnost sa širom masom komunicira isključivo preko vulgarnog narativa - šaljući tako jasnu poruku. Ona time ne privlači ljude sebi, ne izvlači ih iz ralja rijalitija, čudnih instagram i jutjub likova, već ih tera od sebe, ostavljajući ih u blatu u kom se već nalaze. Da se ne lažemo: 5 miliona ljudi u Srbiji je čulo da je "kurac na biciklu" dobio NIN-a. Ni pet hiljada njih neće pročitati da vide kuda to biciklo vodi.

Dopuna prva:

"Šuška se da će korona virus biti suspendovan ili skroz ukinut do maja ove godine. Vrh Nato pakta je procenio da će predstojeće gomilanje vojske na granicu sa Rusijom, biti daleko skuplje, ako se vojnicima pored redovne plate, bude još i plaćala specijalna naknada zbog izloženosti virusu za vreme pandemije."

Dopuna druga:

"Zamislite sebe pred svojom decom, ili kao nastavnika u razredu, ili kao javnog delatnika na TV-u kako napadate starlete i rijaliti kulturu, ili one "Čke beogradske" Gazda Paje... Ima li to smisla i svrhe ako vam navodno najprestižnije knjižno priznanje dobije "kurac na biciklu"? Naravno, možete, da se tako reći vadite, na avangardu, modernu, ili potrebu da se brutalnom vremenu odgovori brutalnim rečnikom... Ipak, tu postoji jedan problem: To isto kaže i Gazda Paja.

 

MOŽDA JE MILENA NAPISALA DOBRU KNjIGU?

Možda? Zašto da ne? Dajte šansu svakoj knjizi. Pokušajte da razumete njen cilj, njenu suštinu i poruku. Milena Marković, je svakako dama sa izgrađenim književnim kredibilitetom, i književnom, odnosno širom umetničkom, već sada stečenom zaostavštinom. Samo ako date šansu njenoj knjizi, čitajte je odvojeno i nezavisno od NIN-ove nagrade. Pokušajte da otkrijete, odakle je pošlo i kuda je došlo ono biciklo... Hoću da kažem: Ona nije dobila NIN-a zbog smera bicikla, već zbog kurca na njemu. Istog onog kurca za kojim je čeznuo anus Desanke Maksimović u prošle godine nagrađenom Kontraendorfinu, Basare Svetislava. Narativ i estetika - o tome vam govorim! Malo narativ, malo estetika, malo potpisivanje "Apela 88", malo posete određenim paradama i to je to. Suština: NIN-ova nagrada je književna, koliko je i Narodna Banka, stvarno narodna.

 

VREME JE DA SAHRANIMO ĐEKNU

Kuku, lele, što nam ode - i ajd zdravo. Žali, žali, pa prežali. Kao narod skloni smo dugom narikanju i to nam je velika mana. Stari NiN je prosuto mleko. Novi NiN, iako nas je (ne) slučajno iznenadio nagrađujući neke ozbiljne autore,  u svojoj osnovi je ubuđalo i zatrovano mleko. Zatrovano mleko jedne pogane sise, zle maćehe koja ima tendenciju da nas sve zadoji. Odbacite tu sisu, uzmite flašicu, cuclu, škrgućite zubima... Za ovaj NiN, najbolji lek je ignorisanje. Ipak, ako ste čovek od pera i stalo vam je da vam Teofil Pančić da nagradu, evo određene preporuke:

- Najbolje bi bilo da ste homoseksualni muškarac Evro-atlanskih-LGBT-Kosovo Republika shvatanja.

- Ako ste heteroseksualni muškarac, onda vaše evro-atlansko itd. društveno naginjanje mora da bude još izraženije.

- Ako ste žena, obavezna je naklonost feminizmu.

- Bez obzira na pol i seksualnost, podrazumeva se da imate jugonostalgičnu notu - pogotovo onu komponovanu na relaciji Drezden - Jajce.

- Teme za obradu koje bi vas približile nagradi, mogle bi da budu, recimo: Kako se snašao obrezani penis Meše Selimovića u Beogradu... (Jer penis je u modi) Ili: Da li je Ivo Andrić kao dečak bio napastvovan od katoličkog fratra pa je zato prebegao u Srblje... (i to takođe, podrazumeva penis) Ili još bolje, obradite temu: Milunka Savić kao lezbejka i začetnica feminizma u Srbiji... (Ovo isključuje penis, ali biće vam oprošteno, šta više...)

No, ako vam je jasno koliko je sati tačno u podne, najbolje bi bilo da ubuduće izopštite NiN-ovu nagradu iz vaših života, a pogotovo iz svake iole ozbiljne književne rasprave. Iza NIN-a Pekića, Ćosića, Daviča, Selimovića, Crnjanskog,  Pavića, Ćirića, i onog Basare (Svetislava Basare) ostala je slava (i hvala). Iza ovog NIN-a, tek ponekog zalutalog zaslužnog autora, NIN-a Teofila Pančića i ovog Basare (Basare Svetislava) koji je pristao da ljubi tur koji bi onaj Basara prvi šutnuo,  ostala je samo sramota. Ostao je fosilni trag, bez mirisa i ukusa, blago izmenjene boje, koji jasno sugeriše - šta je to bilo - dok je još moglo da bude... Bilo je jedno obično veliko govno.

Od mene o NIN-u, možda malo zbrzano, natrpano i nepovezano, ali toliko. Da bi me razumele i gazde u germanskim državama: ende.

 

Ipak, dopuna treća:

"Iz budućnosti ukradeni spisak 50 najposećenijih lokacija u Srbiji 2050. godine."

1. Hram Svetog Save

2. Muzej svih srpskih žrtava

3. Đavolja Varoš

----------------------------------------

48. Kuća cveća

49. Tursko groblje

50. Muzej dobitnika NIN-ove nagrade 2009-2022.

Komentari

Komentari