Njegov razum i njena osjećanja

Nakon koliko želja, nadanja očekivanja i uzastopnih pogrešaka žena sjedne sama pred televizor, odgleda u suzama“Razum i osjećajnost“ držeći u rući Somersby, nagnjući onako iz flaše nakon svakog prelomnog trenutka u filmu, pustivši suzu nakon svakog težeg dijaloga, ako takvih u ovom filmu uopšte i ima? Sama prelivanja mogućnosti, ostvarenih i neostvarenih obećanja navodi na prelome u već davno povrijeđenoj duši.

Sjediš i pitaš se da li si normalna? Da li su drugi bolje prošli, da li drugi imaju bolje živote u kojima su sretni? Sledeća scena i flašu koju griješ u ruci ponovo prionosiš ustima, osjećaš se loše provjeravaš postotak alkohola u istom, neki minimum od 4% gleda te sa etikete, poželiš na njemu postotak neuporedivo veći pa da se rastaviš od života ne bi li ubio ovu tugu koja raste u tebi.

Nakon svake scene sve dublje padaš u depresiju, ne dozvoljavajući sebi ni pomisao da će neko se naći za tebe poput glavnog junaka ove priče, nositi te na rukama i bditi nad tvojim snom dok se boriš sa gripoznom groznicom, a znaš da je previše toga za tobom. U svim knjigama i filmovima, ozbiljna gospoda svojim strpljenjem osvajaju mlade zabludjele djevojke nudeći im mir i sigurnost, ženi u poznoj dobi, sa djecom,  niko ne nudi ništa, male su šanse da dobije posao, o penziji više ne misli, o ozbiljnoj gospodi kojima bi eventualno ukrašavala dom ni ne razmišlja.

Pored televizora dok se tope boje kroz mutnu tečnost skoro bezalkoholnog pića osjeća se na rubu propasti, samo jedan trenutak i bezglavo se strmoglavljuje niz litice svoje dobi.

Sa druge strane života, sa druge strane filmskog projekta, mladić na konju u svojoj najboljoj dobi.

Poslednja scena i mlad muškarac koji se opredjelio na brak iz koristi iz daljine gleda svadbenu povorku sa sjetom u očima. Sa sjetom u očima? Toliki su se prodali i u sjete u očima ne vjerujem, ne vjerujem u pokajanje takvih muškaraca, kao što ne vjerujem u ništa od onog što govore, a još manje u ništa od onog što te tjera da umjesto voljene žene izabereš novac. Prodaš dušu đavolu, prodaš sebe potrebama, srce staviš na panj. Osjećaju li ta srca spremna na udar sjekire bol ili već umrtvljnena preprodajom osjećanja tek čekaju poslednji udarac? Umiru li tjela tih muškaraca u poslednjem grču pred odlazak nad voljenom, umiru li u njoj, umiru li za njom?

Za šta si se prodao? Bolje auto, bolji posao, veći grad? Čemu onda poruke u nedogled, čemu moljakanje za povremene susrete ili  telefonske razgovore, zašto šalješ slike tek iznikle brade ili novih okvira za naočare? Ostani na proplanku na konju i gledaj iz daleka, imaj bar malo ponosa. Prodaja je tvoj izbor.

Flaša je pri kraju, otpijaju se zadnji gutljaji, mladenka je nasmijana, srednjovječni mladoženja baca srebrnjake u visinu, starija sestra u uglu koji ne hvata kamera, konjanik odlazi, ja ostajem, ovdje u ovom životu iz koga nema bjegstva u bajku, nema mladosti kojom ću opčiniti, jer sam je pogrešno protraćila na vršnjaka vjerujući u ljubav, nema srednjevječnog gospodina, jer je odveo neku klinku, nema konjanika jer se prodao za novac i bolji život, nema više ni filma, na ekranu slova i odjavna muzička numera. Šteta što nisam pijana lakše bih podnijela kraj, ali ne pijem alkohol jer sama podižem djecu, nemam ni gospodina jer ne želim njih da opterećujem ljudima koji će im komplikovati i onako zapleten život u priči o zajedničkom starateljstvu, ti koga sam imala si otišao boljim uslovima, možda si ga ti izgubilo, ali meni je ostao ponos. Nisam se prodala.

Noć je duga, a dan još duži kad je žena sama, nema bajki sa sretnim krajem već beskonačno ponavljani prvi setovi Pepeljuge, uz malo sreće možda tek poneki stabilniji triler, ponekad drama, malo akcije, nikad romansa. Komično je i vjerovati da može drugačije.

Pitaš se uz TV i flašu sa ona 4  procenta da li da dopustiš sebi da potoneš ili da ponudiš sebi neki SF izlaz, jer žena je biće svih žanrova i jednako može da se izbori sa svakim od njih.