Foto: 
autor nepoznat

Oči mongolske

Uopšte nisu naivne, te oči. Opuštene su u toj mirnoći, nirvani. Zapravo, i nisu mongolske, već su spuštene sa otežalim kapcima, te oči mongolske. Samo, zavisi iz kog ugla se gleda. Ako gledate iz žablje perspektive, onda su zasigurno to oči mongolskog porekla. Neka ostanu za sada tako. Ako su oči ogledalo duše, onda je ova duša podeljena na dva dela. Jedan je odrastao, mudar i miran. Drugi deo je patio. Onaj najskriveniji deo je najočitiji. Bol je rasprksana po dužicama oka morskih dubina. Ova duša je duboka koliko i najdublje more. Slojevi i slojevi raspadnutih veza i nada su naslagane u ovim očima boje morskih algi. Zenica je crni biser sa dna. Kakva ironija! Oči božansko plave, a suština crna poput provalije. Okolo belina i prostanstvo sa sivkastim prelazima veštačkog porekla, a u uglovima slika života i krvi. Sve to drže konoplje trepavice. Kad ovo more pokuša da iscuri, one ga zaustave.

Ima ta jedna, stara i najskuplja pesma, koja ovo more uzburka, ali iako priča o bolu uz gitaru, ne uspeva da ga poljulja do kraja. Osetljive su ove oči još uvek na tu melodiju straha i tuge, koja gura njih napred, da još više uspeju i bore se, žive i uživaju. Te oči mongolske. I one osećaju sve u ovakvim trenucima, upijaju pore i osmeh. Lome se. Jer, u pitanju je igra. Hamletovština je prisutna, a jedan Edipovac i Elektra se igraju vatrom. Samo, nesigurni od nastanka, proveravaju svaki korak suigračev. Mada, ni igra nije bezazlena. Ulozi su visoki, za igrače ovakvog stanja. Bacati loptu od leka na rane ovih igrača bi pomoglo da nastave igru bez nesuglasica, ali previše bi bilo jedostavno to uraditi. Lopte od crva sumnje su zanimljivije svakako. Ipak treba živeti i biti srećan! To je teško ispuniti ako je svaki dan kako treba. Malo neprijatnih scena, i ceni se, ne svaki, ali svaki treći dan. Kao praznik! Samo, malo je nezgodno čekati praznik kada ste na pauzi, iako znate da će on doći, nešto vas kopka. Oh, taj crv sumnje! Nismo trebali bacati loptu tako jako, moglo je i blaže. Sada rane bole jače. A bile su taman zarasle. Čak se i po koja dlačica pojavila kao simbol života i strujanja krvi, kad, eto ti, naleti lopta i razvali ranu! Ah, kako boli. Kao prvi put. Ali, to su su bili uslovi za igru koju si rado prihvatio kada si ulazio u ovaj limbo od kruga, zar ne? Lepo li je dokazivati se protivniku dostojnom sebe da si jak. U početku je bilo drugačije, bio si vispreniji i okretniji. Srećniji, ako ništa. Da se vratimo na tren na taj period- Bacaš tu loptu vatrenu sve jače i jače, i smeješ se. Lepo ti je, jer znaš da ne može da te pogodi. Tvoje rane su zaštićene i zarasle. Njegove su mnogo dublje. Ako se on ne boji, zašto bih onda ja? I tada. Baš tu. Tu stani. I ne pomeraj se. Ne nastavljaj dalje, već se fokusiraj na taj momenat. Aha, zar ne osećaš kako nesigurnost raste dok stojiš? A lopta ne dolazi. I neće doći ako se ne pomeriš. A ti ne možes. Ukočio si se. Što od nadošle ozbiljnosti zbog situacije stagniranja, što zbog svesnosti da ta lopta ipak može da te pogodi. I, iako su tvoje rane pliće, ipak će se javiti bol na čiju jačinu nisi navikao. Šta onda? Sam si ušao u igru, svesno. Sam je i odigraj. Sada, kasnije ili na kraju svog puta- tvoj izbor, ali je odigraj pošteno. Nema pobednika i poraženog, ima samo povređenog. A to ti ne treba. To ne treba nikome. Da možemo, izbegli bismo to. Ali, volimo da se igramo više od svega. E pa, ovo je cena koja se plaća za nemarnost i prebrzi ulazak. Kazna je - prebrz izlazak! Neko će već doći na prazno mesto. Za to ne mari. Popuniće se već.  E sad, kad smo otišli korak-dva napred, da se vratimo isto toliko nazad, do stvarnosti. Kamera se vraća na tebe ukočenog u mestu, dok čekaš loptu. Šta si odlučio? Da, da, svaka odluka je podjednako teška, znam. Ali, to ne olakšava situaciju. Moraš preduzeti nešto. Ignorisanje nije opcija, iako bi ti se možda to svidelo, ipak ovoga puta ne. Ne može, to je izuzeto iz ponuđenih odgovora. Ako ti je teško, sedi. Razmisli. Nemoj da žuriš, ali da znaš da imaš određeno vreme. Peščani sat na vlažnom, drvenom zidu, curi. Možda nije tačan, ali iscureće jednom. Onda ćeš morati da napustiš prostoriju za opuštanje. Odluči se - ulaziš, ili ipak ne ulaziš? Tesno je, jeste, i vruće je i naporno i teskobno za pluća i srce. Ali je i lepo. Neka čudna melanholija te prožima celim telom, jer znaš da radiš pravu stvar. Hraniš sebe i tvoje telo je srećno. Možda ne sada, možda ima momenata naprezanja i žrtvovanja, ali to će proći. Sve će proći, i ostaće bitno. Bićeš srećan tada. Oči boje korala će tada izgubiti nekadašnju boju, ali će sreća nadoknaditi blistavost u njima. Srce i duša će biti ispunjeni, a oči će to umeti da kažu.

Komentari

Komentari