Foto: 
Rosaura Ochoa

Oko za oko, dušu za lajk

Postojanje paralelnih svetova više nije naučna fantastika, već realnost. Do sada smo znali za raj i pakao, tj. ono posle smrti, pa kako se kome zalomi. Zavisi, da li si prodao dušu, kome i zbog čega... Čista trgovina! Umesto fiskalnog računa, dobiješ mesto po zasluzi  koje ti nebeska vaga odmeri. Naknade reklamacije se ne uvažavaju, jer po njoj, sve mora biti u savršenoj ravnoteži i zna se ko o tome brine.

Duše su se prodavale uprkos naredbama da se to ne čini; uprkos uterivanju straha u kosti od večitih muka u paklu, prodavale su se za vlast, moć, slavu, novac, sve ljudske slabosti koje bi omogućile lagodan život i koju stepenicu u društvu više.

Trgovci našim dušama, dosetili su se kako da uvećaju svoju dobit, pa su u ponudu uvrstili ono što zovemo društvene mreže a što je postalo berza duša koje se mogu jeftino kupiti, za svega jedan lajk! Jedan po jedan i čovek ih skupi taman toliko da mu samopouzdanje drže na visini; da bude uveren da je najlepši, najpametniji i da ima mnogo prijatelja; kompenzacija za sve što se u životu propusti ili se nema, a povrh svega mogućnost da se prikažemo u najboljem svetlu i ponašamo onako kako u realnom životu ne bismo.

Činjenica je da ne gledanje u oči tokom razgovora mnoge ljude čini sigurnijim u sebe a na mreži svako može da bira temu o kojoj će pričati, fotografije koje će pokazati, kontrolisati komentare, birati reči i time se predstaviti onakvom osobom, kakvom želi da bude viđena, što će joj omogućiti da u ovakvim kontaktima mnogo bolje funkcioniše nego u stvarnom životu, sa „stvarnim“  ljudima i da bežeći od realnog sveta, formira svoj, koji će funkcionisati po zamisli njegovog tvorca. Paralelni svet postaje sigurno mesto u kome ćemo sopstvenu vrednost meriti lajkovima. Što ih je više, to bolje, naravno, bez obzira što su, ponekad, neke stvari u suprotnosti sa značenjem reči lajk, jer mnogi korisnici društvenih mreža, zapravo ne znaju ništa ili znaju pak, vrlo malo, o njihovim realnim mogućnostima.

Pored toga što olakšavaju komunikaciju, preko društvenih mreža pojedinci i grupe mogu doći do izražaja u najpozitivnijem smislu; olakšavaju promet informacija, roba, usluga, daju mogućnost da kažemo i pokažemo ono što mislimo, šta smo danas radili, šta smo jeli, da li smo spavali i gde; moguće je naći ljubav svog života, preporuke za dobar film ili knjigu, savet za pravilno pražnjenje creva...  

Ko je lak na „lajk obaraču“ biće mu uzvraćeno. Ubrzo će se oko njega skupiti grupa ljudi sličnog mentalnog sklopa i eto novog, idealnog sveta za one kojima treba beg od stvarnosti. Mladi su, jasno, najugroženija grupa u tom smislu, ne samo zbog zavisnosti koja se stvara i gubljenja kontakta sa svetom koji ga okružuje, već i od onih koji lajk ili bilo kakvu reakciju na objavljen post tumače na nedoličan način.

Za one sujetnije, koji ne podnose da ostanu na jednocifrenom broju lajkova, postoji opcija po kojoj iste mogu kupiti za određenu sumu, ili ona besplatna, tzv. autolajker, gde vam se, kad je aktivirate, pojavi gomila korejskih, japanskih i drugih lako čitljivih imena. Ali lajk je lajk, pa neka puknu dušmani!

Istina je, ustvari, da mnogi ljudi i ne razmišljaju pre nego što nešto lajkuju, nego to rade mahinalno. To je ona malopre pomenuta grupa „lakih na lajk obaraču“; neko će nam lajkovati nešto da bismo mu uzvratili istom merom. To je ona grupa ljudi kojima broj sviđanja podiže samopouzdanje; neko da bi nekome skrenuo pažnju na sebe, a neko, računajući da tome služe prijatelji, a njamanje onih  koji stvarno nešto misle o tome što smo objavili, jer ako misle, obično komentarišu, kao što je istina da bi neki pre ostali bez oka nego bez lajka. A istina je, takođe da, koliko god tvrdimo da nismo zavisni od njih, ipak ih gledamo kao neko merilo onoga što pokušavamo da uradimo koristeći društvene mreže. 

Komentari

Komentari