Opančar

Sve je počelo od jednog vica… Kasnije ću vam ga reći. Nije u redu da ozbiljno obraćanje započinjem sa vicevima.Posle desetak godina provedenih na radu u Londonu vratio sam se, 1995. godine, u zemlju. Svi tamo, ja ovamo. To baš na mene liči. Oduvek sam bio takav. Ovdašnje prilike nisu bile sjajne – zemlja pod sankcijama, rat u Bosni, Hrvatskoj, kolone izbeglica, Milošević, opozicija, pištaljke ….

Pokušao sam da radim u mojoj prethodnoj firmi, Interexportu. Nije išlo. U vreme mog odlaska u London od rukovodećeg kadra imali smo Generalnog direktora i dva pomoćnika. Ja sam bio jedan od njih, zadužen za poslovnu koordinaciju ino-mreže – 36 preduzeća i predstavništava širom sveta. Sad, 5 zamenika i 14 pomoćnika – a posla nigde! Kolegijum, puna sala, sve neki novi ljudi. Ulazim i sedam pri kraju dugog stola – istog onog za kojim smo mi nekada držali sastanke kolegijuma. Gledaju me, ko je sad ovaj! Ulazi Predsednik, oni skaču, kao kad ulazi učiteljica u razred. Ja jedini sedim – znam čoveka, bio je u moje vreme par činova ispod mene. Ne ustaje mi se. Gledaju me u stilu – ovaj je šašav. Predsednik rešava problem – ne gledajte u Gileta, on je legenda ove kuće i ima pravo da sedi kad ja ulazim!

Izdržao sam nekih godinu dana. Potom sam radio za neke firme kao konsultant. Kad sam shvatio da bih ja to isto mogao da radim i sam za sebe, a ne za njih, odlučio sam da odem u advokaturu. To mi je bilo najlakše, jer sam još davno pre toga položio pravosudni ispit, završio specijalizaciju za ugovore u spoljnoj trgovini – kad je toga na ovim prostorima bilo (ovo sad nije to), nakupio poveće iskustvo radeći i u zemlji i u inostranstvu za tada velike firme – Energoprojekt, Interexport… I evo me tu gde sam, što se posla tiče.

Da pišem, bolje rečeno da zapisujem, počeo sam negde 1998. godine. Inspiraciju su mi (kao i sada) davali oni koji su vodili zemlju. Tako sam se prisetio i jednog vica o opančarima i opancima:

U mom selu ima jedan opančar.

Što on pravi dobre opanke!

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata –

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!,

pa sam i knjigu koja je iz takvog pisanja nastala nazvao O OPANČARIMA I OPANCIMA.

Nisam ni slutio da će OPANČAR da se otme, jer u početku je sve izgledalo kao suluda avantura i bacanje para. Pokušavao sam da nađem izdavača, niko ni da čuje – Šta ti je to o opančarima i opancima!  Da skratim priču, ni od koga nisam dobio odgovor. Ni ono kurtoazno – hvala nismo zainteresovani ili hvala – ne dopada nam se. Čak ni od onog harizmatično smlaćenog Velje Pavlovića (prijatelji me nagovorili da se i njemu obratim) što na studiju B vodi emisiju „Nivo 23“. Ne kažem da tu nema ponekad i interesantnih gostiju – na primer Mirjana Bobić Mojsilović, san svih muškaraca s one strane pedesetih, koja je svoje poslednje gostovanje u toj emisiji učinila zanimljivim tako što je od sluđenog Velje preuzela dirigentsku palicu, dok se on samo smejuljio – a ni to mu ne stoji.

Iz toga sam izvukao određene zaključke – izdavači to i ne čitaju, verovatno zato što dosta toga dobijaju od zaludnih ljudi, pa ne žele da gube vreme, a oni drugi – kojima sam se obraćao za podršku, ne odgovaraju iz nekih drugih, svojih razloga. Možda i zbog toga što u sebi priznaju da je to što ja radim onako usput iz zezanja ozbiljnije od onoga što oni rade u vidu zanimanja. Shvatam ih, teška su vremena, nije lako stalno smišljati nešto novo. Nama, koji to radimo iz hobija je lakše – jedna knjiga i dosta. Što bi jedan moj prijatelj rekao, doduše ne za pisanje već za one stvari – Ja sam to probao, video sam da znam i više me ne interesuje.

Bilo kako bilo, odlučio sam – zahvaljujući ljubaznosti moje supruge koja je na to pristala samo pod uslovom da se skinem sa pisanja, da to što sam napisao objavim sam, kao autor. Tako je nastala prva knjiga iz ove biblioteke – „O OPANČARIMA I OPANCIMA“.

Komentari onih koji su čitali knjigu su izvanredni. Ja nikad sebe nisam zamišljao kao pisca, ne patim od lažne skromnosti, ali shvatićete da sam zaista morao biti zbunjen, kad vam lektorka kaže – Gospodine Čoliću, vi ste mene osvojili … Te divne Andrićevske rečenice …. Vršim lekturu neke smorne knjiga o Vizantiji a vašu knjigu držim na stolu, pa kad se umorim uzmem da malo toga pročitam …, kad štampar pozove moju suprugu, koja je takođe advokat i kaže joj – Gospođo, ja ne znam kakav je gospodin Čolić advokat, ali vas molim da mu zatvorite tu radnju i da ga pustite da piše ….. Ili, kad vam čovek koji je čitav svoj radni vek proveo na RTS-u u redakciji kulturno-zabavnog programa kaže – Da sam slikar, slikao bih kao Sava Šumanović, da sam pisac pisao bih kao ti. O oduševljenju strini, tetki, komšija i ostalih kojima besplatno delim knjige, neću ovom prilikom.

Sve to međutim nije dovoljno da vas profesionalni kritičari počaste bar negativnom kritikom, pa za mene ostaje nejasno kako oni koji tek kreću u pisanje, a ne zovu se gatalice, kusturice, kravice, travice, bravice i sl. uopšte dopiru do tih krugova. Lako je meni, koji do danas nisam dobio ni jednog jedinog dinara od prodatih knjiga – a valjda je neka i prodata, da o tome ovako govorim, jer od toga ne živim. Ali šta će oni mučenici, koji imaju talenta, pa požele da budu pisci i da od toga i žive. Oni, pretpostavljam, ne smeju o ovome ni da govore. Biće da i ovde postoji neka mafija, koja čeka na zvaničnu promociju. Što bi ova oblast bila hendikepirana u odnosu na druge.

Od kako je štampa provalila da je građanstvo zaljubljeno u Nušića, Crnjanskog, Andrića … vi subotom ne možete da kupite svoje novine, od onih koji su navalili da čitaju. Da je zaista tako, sve bi im bilo oprošteno – i njima i novinama, ali plaši me da je u pitanju ono što bi u narodu rekli – besplatno je i …… A šta ćemo sa onima koji su gore pomenute autore već pročitali. I to u vreme kad je tome imalo svrhe.

Novosti su otišle i korak dalje sa svojim projektom zvanim “100 jada”! O tome sam na ovom sajtu svojevremeno nešto i napisao pod naslovom – Naivac:

“Najpre me je obradovala kratka vest koju sam čuo u večernjem dnevniku – Kusturica svojom deklaracijom otvorio Sterijino pozorje, ali iz toga nisam baš mnogo shvatio. Da nije greška, šta će on na Sterijinom pozorju. On je filmski režiser, muzičar “Zabranjenog pušenja”, Neimar – Drvengrad, Kamengrad i sl., pisac “Večernjih novosti” sa kojima je ostvario obostrano korisnu  saradnju – oni polovinu svojih novina popunjavaju reklamama zajedničkog izdanja od “Sto jada”, a on juri sopstveni rekord po broju prodatih primeraka. Ono što preostane, zadnjih par stotina hiljada primeraka, biće podeljeno besplatno čitaocima Večernjih novosti, pa će tako mnogi od njih doći do svoje prve kupljene knjige. To mi dade ideju – ako je jedan pisac naivac na ovako genijalan način osvojio domaće knjižarsko tržište, pozivam ga, kao inicijator osnivanja udruženja pisci-naivci, da bude predsednik, ili bar počasni predsednik tog udruženja – ako usled zauzetosti ne stiže. Možda i za nas od toga bude neke koristi…”

Inače ta ideja čitanja knjiga preko novina uopšte nije loša. A onaj ko se bude setio da tako objavi u nastavcima “Rat i mir“, imaće obezbeđen tiraž bar za godinu dana. Taj trend bi dalje mogao i da se nadograđuje – „Megatrend“ bi mogao da organizuje dopisne studije u 100 lekcija, master degree za narednih 5, a doktorat u 10 lekcija. Time bi i svi preostali državni zvaničnici mogli da steknu najviše akademsko obrazovanje već u prvoj godini svog mandata, što bi se pozitivno odrzilo i na budžet, jer bi time državni fakulteti postali bespotrebni. Tema je jako zahvalna, pa ćemo je svakako i dalje razrađivati kroz tekući opančarski dnevnik.

Bilo kako bilo, ja sam se u međuvremenu navukao na pisanje. A da bi to neko i čitao, otvorio sam ovaj sajt gde objavljujem to što pišem. I, da ne pričam mnogo, ponosan sam kad vidim da smo, prema sajtu Google Analytics, računato sa presekom na dan 20.03.2015., u poslednjih godinu dana imali 8.219 poseta, sa pročitanih 30.354 strana, tako da se sada broj gradova u kojima se sajt čita popeo na 523, a broj zemalja na 84, pretpostavljam zahvaljujući našim ljudima koji žive u raseljenju po čitavom svetu.

Autor Dragiša Čolić, preuzeto sa http://opancar.com/

Komentari

Komentari