Foto: 
Autor nepoznat

Para kamara

Pre desetak dana došao mi ortak iz Amerike. Nije bio u Srbistanu više od dve godine. Nije se najavio ni ćaletu, ni kevi, ni rođenom bratu. A ni meni. Jebi ga, baš je mogao. Taman da mi osveži kolekciju petstokeca... Bar 2 para. To je tamo skoro džabe. Dobro, 'ajde nije baš džabe , al' je bar tri puta jeftinije nego ovde. I par dubokih starki... Ma dva para dubokih starki. Crnih. Vidiš da nisam mnogo zahtevan, nisam pomenuo ni ajfon, ajped, ili neku drugu novotariju što je izmislio onaj iz Jabuke. U stvari, možda je i bolje što se nikom nije javio. Zamisli samo dužinu spiska koji bi dobio od svih nas, obaveštenih.

Čoveka znam još od predškolskog, živi dva ulaza od mene. Zajedno smo odrasli. Znamo se ceo život. Vreme smo provodili manje-više na isti način. S tim da je on, pre više od deset godina, odradio jedan potez više... Prijavio se za Green Card Lottery i dobio. A poklonu se u zube ne gleda. Čovek je stisn’o muda, pozajmio neku kintu, pokupio stvari i štrafta. Realno, nije morao. Ovde je furao skroz ok priču sa privatnim biznisom, bilo je i kinte i za kolica i za ribice i za pivo. Ali ovakva prilika se ne propušta.  Samo zagrizeš.

Ja sam, u to vreme, dobio regulare šljaku. Kao, strana firma. Socijalno, zdravstveno i redovna plata... (Što bi rekao Bora Čorba.) Za taj period više nego dobra kinta. Samo radiš od jutra do sutra, pa nemaš kad ni da potrošiš. Divlji zapad, kapitalizam, na naš način. Nema onog Lenjinovog osmočasovnog radnog vremena, nije te jebao samo onaj ko nije hteo, nema sindikata, ni radničkog samoupravljanja. Onda ponovo shvatiš da su domaće poturice mnogo puta gore od Osmanlija. Narod je, kao i pre više od pet stotina godina, bio sasvim u pravu. Vreme prolazi, ti i dalje rmbaš, ona kinta s početka ostala ista, a sve ostalo otišlo u kurac. Na kraju meseca ostane ti za račune, pljuge i burek. Kad se pobuniš protiv svega i otvoreno kažeš ono što misliš, domaći izdajnici ti se zahvale, mala siva knjižica u ruke i doviđenja. Vidimo se na Birou. A, tamo raje k'o kusih pasa. Ima ko hoće/mora  i ko je spreman na sve.

Za to vreme,  na drugom kontinentu, ortak kreće od nule. Pere čaše,prljave sudove. Slaže robu na rafove u trećoj smeni sa meksikancima i ostalim trećepozivcima, uglavnom tamnije boje kože. Radi u dve, ili više smena. Zdravstveno mu je nikakvo, al se bar plaća po satu... I prekovremeno i noć. Malo po malo uspeva da napreduje. Viša pozicija,veća kinta. Auto, gajba i kuća sa okućnicom i belom ogradom. Državljanstvo. American dream.

Nemojte pogrešno da me shvatite, znam da tamo nije sve idealno. Svi su podjednako zamenljivi. Imao samo priliku da lično vidim. Ali, ceni se rad, zalaganje i mišljenje - ako ga imaš. Ortak kaže: “Skupi kintu za kartu i dođi.” Tako je i bilo. Platih avion, a sve ostalo mi je bilo za dž. I Vegas i L.A. i San Francisko. Na kraju me je bilo sramota. Nije lep osećaj da si nekome na grbači.

Čovek stigao u BG. Budi me ujutru da idemo na kafu. Standardna spika, nismo se videli par godina. Šta ima novo, s kim se viđam, ko je od naših tu? Planovi da idemo do grada u zezanje. Znaš ono kad ti gastarbajter đođe u goste. Samo bez narodnjaka i grand/pink produkcije. Mada je na to od naših preko retko ko imun. Razgovor, na trenutak, prekida mlada kelnerica. Samo da naplati račun.

 „Neka ja ću, čuo sam da si ostao bez šljake“, reče ortak, uhvativši me za ruku koja je krenula ka novčaniku. „Igraj lutriju, možda te usere... Jebi ga“, dodade polutihim glasom.

Ponovo osećaj sramote, ali sada iz potpuno drugog razloga.

 Mladen DJomla Kostić

Komentari

Komentari