Foto: 
David Nguyen

Promene

Postoji mnogo izgovora da se nešto ne uradi, ali postoji milion načina da se isto to uradi. Ljudi stvaraju, ljudi poseduju razne darove, talente, raznih su sposobnosti i sklonosti. Umeju jednako dobro, da proizvode loše i dobro, pa bilo to materijalno ili nematerijalno. Posle toliko godina, stekli su ogromno iskustvo, a i znanje i teško da se može naći nešto i izumeti, a da već ne postoji. 

Čovek i evoluira razmišljajući, a i prirodna dešavanja se menjaju i ili nestaju, ili se otkrivaju nove pojave. Ima mnogo zapisa i ima mnogo već zavedenih informacija od davnina. Svaka civilizacija je savremena i moderna i svaka napreduje. Možda se došlo i do prezasićenja, možda se ipak negde požurilo, pa je došlo i do poremećaja, do neuravnoteženosti, ne samo u našoj državi nego uopšte na celoj planeti, a i šire. Do sada se nisam susretala, zapravo, sa nekim drugim bićima, osim onih o kojima sam i učila i ljude koje sam upoznala. O vanzemaljcima ne znam ništa. 

Osim što su ljudi materijalna, telesna bića, imaju i "ono nešto" i to svi. Svako je na ovoj planeti radi nekih korisnih stvari, jer bi u protivnom planeta bila nenaseljiva i ne bi se moglo ni disati... E, taj snažni dah! Pošto su ljudi i telesna bića, možda bi za opstanak najbolje bilo da svojim dahom i disnjem, svojim srcem i pulsom odrede šta je to što ih čini ispunjenim, da bi bili korisni za svoje telo, a samim tim bi to bilo korisno i za druge u blizini. 

Zakon je već napisan od pamtiveka, nisu ga se nikad ni pridržavali, napravili su svoje Zakone na papirima, kojih se opet ne pridržavaju, a i neusklašeni su. Zar ne bi bilo bolje da se ljudi probaju pridržavati svojih zakona,  telesnih i duhovnih? Jer  to je svima isto. Svi teže da žive bez mnogo boli i tuge, bez zlostavljanja, bez ouđivanja, bez ogovaranja, ne bi da žive besmisleno. Onda treba smisliti, treba sebe poslušati i raditi ono što prija i sebi i drugima. Jednostavno, samospoznaja.

Toliko se zakomplikovao taj naš poklonjeni život, da je jako teško stati na noge i to stati još na pravi put. Ali, nije nemoguće. Ne trebaju ni tenkovi, ni mitraljezi, ni migovi, dovoljno je da sebi namignu i da se stisnu i samo malo izdrže slatke muke, a to su neke promene. Promene prema sebi, a ne kako je do sada bilo samo od sebe. Od sebe je očigledno bolno i mukotrpno i neizdržljivo. Taj drugi deo, koji nije upoznat je na istoj ravni, samo mnogo snažniji.

Može se, dakle, sve postići ukoliko se hoće. Najsnažniji vodič je istina, a ima i najsnažniju moć.  Voleti svoje gluposti, svoje prestupe, svoje greške. I uvek se na te svoje greške i prestupe učiti. Ako su pohranjene u sećanja, podsetiti se i nastaviti dalje. E, onda je to taj put, jer teško da će se poželeti bolne radnje, opet. Ako čovek već jednom iskusi tugu, poželeće radost, ali tuga služi da se ne bi  dešavala i ostaje u uspomenama. 

Možda bi trebalo graditi radosnije, jer radosnije uspomene su uvek u sećanju, a od tužnih uspomena postoje ožiljci. A ti ožiljci ne dozvoljavaju radosti da bude radosna, nego je se uvek sa tugom seća. Da bi to bilo moguće, svaki trenutak je najvažniji, to "sad" je uvek.  U svakom trenutku možda treba slušati svoje otkucaje. Tu se mnogo toga nalazi, sve je manje bolno.

Romana Klem

Komentari

Komentari