Foto: 
Alexandre Baron

Put

Ovako ja to vidim prijatelju: Čudna su ovo prostranstva. Široko, daleko, isprevijane čistine, beskrajne planine. U svemu tome pregršt isprepletanih puteva. Svi svačiji i svaki nečiji. Ljudi po njima kao šarene loptice skakuću, tek po neko odbije se o zemlju tako jako, da oblak dohvati. I svako svojim putem ide.

Neki široki, sa nekoliko traka, usputnim stajalištima i širokim drvoredima koji stvaraju savršene oblike od senki. Drugi uzani, polomljeni, grbavi i nestabilni, takvi kakvim se teško hoda, sapliće, posrće. Na nekim stazama usamljena tela tumaraju bez fokusa, ne retko i dotičući rubove, klimataju se, posustali od borbe da nađu pravac.

Druge su široke drumove zauzele gomile. U grupama ljudi koračaju lagano, smeju se. Kad naiđu na kamen obraduju mu se kao kakvom zlatnom grumenu, pa ga glancaju o pantalone i skrivaju u košulje, da ne vide ostali. Na tim takvim velikim putevima kojima idu mnogi ima svakakvih slika. Ćesto se svađaju putnici, ko je kome na put stao, i tako beskrajno dugo ubeđuju jedan drugog da je taj put baš njihov. Prisvajaju, svako po neku traku, oni gramziviji trvde čak da je čitav put njihov. I guraju one koji istim putem hodaju.  Niko tu nije potpuno u pravu, mada, niko ni ne greši. Svaki je put zaista nečiji.  Ne bi svih tih zamršenih prepirki ni bilo da ljudi znaju da prihvate svoje puteve.

To ti je prijatelju, izvoli, tvoj put, kreni. Nema biranja, zaboga nema menjanja. Ne možeš put da prodaš, ne možeš da kupiš drugi, nema ni zamene. Neki bi, zamisli, čak da probaju, kao kaput, da probaju, pa ako mi se ne svidi, ja bi neki drugi na probu. Ovaj mi je mali, ovaj veliki, ova boja je malo tamna, ja bi svetliju. Nije prijatelju ovo kaput, ovo je put, nema biranja.

Pomire se sa činjenicom pa tako pokisli i natmureni krenu, ne okrenu se ni da pozdrave, nisu zadovoljni. Ali idu, moraju. Ima i onih koji na pola puta staju. Ne ide dalje, ne mogu toliko uzbrdo, ne mogu toliko nizbrdo. Preteško im kamenje po kome hodaju. Nekima je prehladno, nekima pretoplo. Nije da su baš na prvu odustali. Neki su čak godinama pokušavali da se ogreju, da se rashlade. Trljali ruke i davali sve od sebe, očekivali neke nove, lakše deonice. Pa odustali. Neki ni dan nisu izdržali, odmah su pali iako im se samo maleni kamenčić u cipeli nastanio, pa treba samo istresti cipelu. Nisu se toga setili. 

I onda se vraćaju, lutaju, bez pravca i cilja. Prepliću se sa tuđim putevima, namerno ili ne, na kraju shvataju da nisu njihovi. Pre ili kasnije bude jasno da ne mogu tuđim putevima hodati, moraju da se vrate svom. I uvek se čini da se na tuđim leti, ne hoda. Da se na tuđim putevima sreću lepši ljudi, bolje žene, pametnija deca. Čini im se da su tuđe staze lakše, čistije, nekako klizavije.  Pre ili kasnije shvativši uzaludnost potrage za savršenim, odustaju od tuđih puteva i vraćaju se svom.

Ima i onih koji su zaboravili kako da se vrate pa zauvek ostaju lutajući po tuđim. Ipak ako se i vrate, uvek se ljute, psuju, proklinju svoj put, i ko ga napravi i ko njega tu stavi i......

Ima, na svu sreću, i onih koji shvate vrlo rano. Njihov put je samo njihov, mogu se potruditi i učiniti ga najlepšim. Pa se trude, zalivaju drvorede, ređaju bankine, oblikuju i stvaraju magiju. Oni lete, ne hodaju. Na svojim putevima sreću i ptice u prolazu, pozdrave ih, nagledaju se njihove lepote, nadišu se vazduha visina koji je oštriji ali sa mnogo više kiseonika nego onaj dole. Pa nastave dalje. Radosni, takvi skoro uvek pronađu svoje blago iza duge.

A da nisam spomenula dugu. Ima i nje, ali se o njoj ne govori, ona je za one koji je nađu. I vredi svakog milimetra puta, kakav god bio.

Komentari

Komentari