Foto: 
autor nepoznat

Ringišpil ili Dan mrmota

 "Pre nego što krenete da tražite sreću,proverite - možda ste već srećni.Sreća je mala,obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide"

Duško Radović

 

,,Svet je pun nesvesno srećnih ljudi.” Razmišljala je o tome dok je gledala u daljine kroz odškrinut prozor. Udisala je miris proleća i uživala u svakom izdahu, da bi je pri svakom okretu sačekalo i dalje tužno lice. Posmatrala ga je kako sedi na ivici kreveta pogleda tupo uprtog u pod. ,,Da li tako izgleda nesreća ili postignuta sreća?” Misao je prošla kroz glavu i poput komarca tu misao je odagnala blagim pokretom ruke.

Lepote prizora prirode koji se menja pri svakoj promeni svetla je nešto što je uvek izazivalo osmeh u njoj, skriven od sveta, od onih koji ne znaju da cene ovakve trenutke. Gura ruku kroz prozor kako bi se vetar igrao po koži, dopušta sebi da se naježi i oseti se bliže toj slici kojoj se divila. Želela je da budu jedno i ovo je bio njen način da oseti prirodu na svojoj koži. Osmeha, sada hrabro vidnog, okreće se pokazavši zube da izusti nešto, ali je saseče pogled tuge. Bila je na graničnom mestu dva sveta- onog napolju, i ovog unutra. Onog prirodnog, istinitog, i ovog veštački proizvedenog od sve udobnosti kojoj hrlimo. Bila je neodlučna. Sad joj je već postajalo hladno, ali nije bila sigurna da li je spremna da prizna da je ona trenutno jedina koja je budna i svesna lepota. Nije bila spremna na taj pogled, koji je odbijao da vidi ono što ona vidi. Na svaki njen osmeh dobijala je autorefleksivni prezir. Pogled čoveka koji hrli ka svemu što mu se nameće kao formula sreće, a onda mu opet nešto fali. Čovek kojem se nameću veštački oblikovane potrebe, izmišljene potrebe koje kažu i ubeđuju da će kupovinom ovog automobila njegov život dobiti onaj krajnji sjaj i što je još važnije drugi će to videti. A priroda je i dalje tu, iza njenih leđa a ispred njegovih očiju, a nekako je opet ona bolje vidi.

Sada su se senke za nijansu pomerile kako se svetlo spuštalo. Dan se gasio ispred ovih očiju koje su se i dalje pitale šta je to što ne valja, dok je rešenje bilo na koji centimetar naviše. Nije uspevao da podigne pogled, a ona se plašila da, i ako pogleda u sliku prirode, neće biti u stanju da je zaista vidi. Dok su mu se misli kočile o predmete u kući, nehajno se okrenula da udahne još jednom poslednji trzaj dana, da prikupi dovoljno razuma i hrabrosti kako bi pokušala da mu objasni gde greši. A onda se, baš u tom odlučujećem momentu, začula pesma iz televizora, koji je do tada radio neprimetno utišan. Čuvši prve note klavira, prve tri reči na stranom jeziku, zastala je.

Njeno lice je počelo da poprima čudan oblik, kao da se grčilo. Reakcija tela na nekadašnji emotivni bol, koji je dugo trajao, ali se lako zaboravio kada je prošao. Spustila je pogled i tužno je pokušala da se nasmeje. Prišla je krevetu i sela do njega, i nastavila da sluša pesmu bez hrabrosti da podigne glavu. Pogled je uprla u pod, krenula je razmišlja o svim pogrešnim koracima koje je činila misleći da su dobri. Nametnuto ponašanje sredine, nametnuti veštački smeh, ishitrena sreća kao dokaz dubinske sreće, koja je bila zapravo samo privid. Pa onda još zavaravanja nedopuštanjem da se bude tužan. Tuga, kao simbol nesreće, i nesreća, kao kuga dvadeset i prvog veka. Veštačka napumpavanja ega, osmeha, zagrljaja, lepih reči i poklona. Još više, još jače i što češće. Da zaboravimo tugu, da odagnamo nedoumice koje je proizvode i zaboravimo ko smo. Smeškamo se i svima pokazujemo koliko volimo život. Kada se vrata zatvore, nismo sigurni šta se desilo, da li smo želeli sve što smo kupili, rekli i uradili, i da li smo uradili sve što smo želeli. U želji da udovoljimo svima, izgubili smo granicu, i ostali ne sami, ali usamljeni. Dovedeni na ivicu kreveta, tupog pogleda preispitujući se šta fali, dok se dan gasi, i oni najlepši trenuci sutona se upravo dešavaju sada, i neće se ponoviti više večeras. Pesma prošlosti će proći, a misli će opstati i noć će se ubrzo spustiti, ali ne kao pokrivač i udobni završetak malopređašnjih zraka, već kao more pitanja i prostora za traženje rešenja i bega od života ispunjenim situacijama u kojima smo se našli nametnutim, veštački proizvedenim potrebama, željama i emocijama. Dan se priveo kraju, kao i pesma, i povetarac je blago pitvorio prozor ostavivši ovo dvoje da razmišljaju na miru, i da prikupe dovoljno snage za još jedan ringišpilski dan.

Komentari

Komentari